Rezovi (2): Kazan rupa

Piše: Mišo Vujović Piculin

Sve je rez. I reč, misao, sećanje, slika, pokret, pogled, grimasa, bol…
Najdublji i najoštriji rez je život. Pun život, života, rezova i ožiljaka. Prazan život je ko ustajala bara, beživotna žabokrečina, mutna, koju kiše pune, a sunce prazni. U njoj se legu žabe, vodeni reptili,gmizavci i komarci. Ta žabokrečina oslikava prostor u kome je zamrla etika pod Makijavelističkom maksimom da je sve dozvoljeno i opravdano u postizanju cilja. Cilj je već postignut samim sistemom vrednosti definisanim u uvodniku ispovedničke proze „Rezovi“, neumornog nikšićkog profesora Miša Vujovića Piculina. Iz ove ževopisne zbirke života odabrali smo nekoliko autentičnih svedočanstava koja govore o nama, našim sklonostima i navikama, potvrđujući konstantu da nigde kao u ovim gorama jače ne bujaju unutrašnja anarhija i tradicionalna hajdučija kao sklonost ka tuđem, opštem ili zajedničkom.
„Rezovi“, znamenitog nikšićkog profesora, čiji istraživački duh ne posustaje ni u devetoj deceniji života, ne samo da podsećaju i opominju već osvetljavaju onu najtamniju stranu čovekove prirode dobro utkane u surovu kolektivnu narav smeštenu u nepristupačnom ambijentu.

Priredio M.V.

Tik ispod puta Nikšić – Trebinje i nekadašnje željezničke trase, između Pandurice i Trubjele, sa lijeve strane od Nikšića nalazi se Vonjin do, poznat po tome što su naoružane bande poslije kapitulacije Kraljevine Jugoslavije ubijale u njemu nenaoružane kraljeve vojnike koji su hitali kućama.

Pri povlačenju partizana za Bosnu bio je ratno vihorište, poznato mjesto maltretiranja porodica onih koji su zbog podrške krenuli za partizanima u Bosnu.
Priču priča seljak iz Broćanca Dušan Jovanov Jovanović, koji je umro u stotoj godini života (2012.):
„Moja baba Zlatana i trudna mi žena Marija krajem aprila 1941. godine su se vraćale sa Trubjele za Broćanac, putem iznad Vonjinog dola, preko Ponikvica. Iznenada, kad su minule šine i groblje u Ponikvicama nekih 150 m u jednom kazanu- rupi čule su vrisak, jauke, psovke: „Dezerteri, izdajnici, kukavice!“ Provirivale su kroz trnje i vidjele stravičan prizor: ludački, dželatski pir.

Četvorica naoružanih bandita toljagama i kolčevima udaraju dvojicu nenaoružanih kraljevih vojnika. Zaskaču oko njih da bi zauzeli bolji položaj za udarce. Pucale su kosti i toljage.

Na mjesto zločina žbunje, trava i kamenje kao da su probeharali od krvi, moždane mase, parčadi lobanja sa ulijepljenom kosom od krvi. Dva skoro golobrada mladića umirali su u najstrašnijim mukama.

Jedan od tučenih stalno se poziva da je on sa Talom Abramovićem pobjegao iz Nove Varoši. Banditima su bili važniji šinjeli, uniforme, a posebno cokule i čizme ubijenih, od njihovih života.
Žene su među četvoricom ubica prepoznale samo jednog komšiju. Od stravičnog prizora žena mi je izgubila svijest. Otrčali su do tada najbliže kuće Draga Petrova Čolakovića, donijeli vode i povratili je. Vidjele su one ubice, i ubice njih. Vrijeme je izbrisalo sve. Ni krsta ni mezara, ni kiljana ni nišana. Ostala je samo nit sjećanja koju vam pričam, potomci moji.“

Priču priča Tale Milovanov Abramović iz Nikšića:
„Kapitulacija Kraljevine Jugoslavije zatekla me u Novoj Varoši u 15 sati kao pitomca Vazduhoplovne pilotske škole. Opšta gužva i metež. Nas šestorica pitomaca – južnjaka, grupno smo se uputili za Crnu Goru, pješke.

U Miliševu su nas susrela dva srpska seljana i njima smo poklonili oružje da se brane od inovjeraca, skinuli vojne oznake da bi slobodno nastavili put. Sedmi dan smo stigli na Gradac iznad Rubeža, sela kod Nikšića, i razdvojili se.
U grupi je bio lijepi i dobri dvadesetogodišnjak Simović čije sam ime zaboravio.

Porodica mu je živjela u nekom selu između Trebinja i Gacka. Uputio sam ga da put nastavi željezničkim šinama ka Trubjeli. Izljubili smo se i rastavili na Gordinom mostu na Bistrici. Nikad nijesam uspio da saznam životnu sudbinu ovog mladića.
Poslije rata, kao vozač na Željezari, vozio sam autobus na razna putovanja. Raspitivao sam se za njega. Sagovornici ne znaju ili ne odgovaraju. A tako sam želio da za života saznam njegovu sudbinu.“
Zemlja nijema, narod ćuti.

Nastaviće se..