Romantični napis

Piše: Sibin

„Da, gospodine, vremena su loša i pokvarena“ – Bodler.

U ono vrijeme kad sam se prvi put razbolio, dakle, krajem XIX vijeka, boravio sam u jednom talijanskom selu, Castelmezzano, i u notnoj svesci bilježio tanušne i preosjetljive utiske o muzici Rihard Vagnera, koju sam, po ljekarskom, stručnom odobrenju preko dana mogao slušati najviše pola časa, usled prenapregnutih nerava i sve češćih (zvonkih) migrena, to je bilo sasvim dovoljno da počnem razvijati studiju pod naslovom: Vedra muzika mračnog vijeka.

Sjećam se da mi je ljubazni doktor, gospodin Loran Difen, jednog jutra rekao: Mladiću, muzika je samo još jedan od načina da dublje izritiraš već dobro upljanu ranu. Ne zaboravite da je i Vaš otac umro u agoniji nepodnošljivih, muzičkih halucinacija!

Kao svaki plemić osjećam potrebu da se zahvalim svojoj posluzi koja me tog bolnog ljeta tako brižno njegovala… Bili su to dobri seljaci; četiri mladića, baštovan, stara kuvarica, i jedna bistrooka djevojka koja je kosu bojala u plavo.

Sjećam se da bi prednoć dolazila u sobu na tavanu i molila da joj ponešto govorim o muzici i mondenskim salonima; ona je bila priglupa i istovremeno privlačna kao svaki Anđeo.

U znak zahvalnosti što me je svakodnevno izbrijavala do lobanje (tako je doktor nalazio da treba kako bi se nedeljne kontrole glave brže i lakše a time i bezbolnije obavljale), napisao sam joj jednu prilično bezbojnu pjesmu.

Obično se na selu smrtno dosađujemo, ali to nije slučaj i sa mnom, budući da imam blagu narav i da nisam bogznakako zahtijevan, sa mnom se, u prvom redu kao bolesnikom jednostavno sarađuje: ako doktor bude izričit i uskrati čitanje Ničea (koji je, uzgred budi rečeno, ponešto i znao o nadražljivom Bodleru), moja poslušnost stupa na snagu; supe i med bespogovorno konzumiram, i kako nisam bio u stanju da šetam, sve što sam zauzvrat tražio da bude dopušteno bila je Vagnerova muzika koja me tokom pola sata pretvarala u imperatora.

U jesen sam napustio voljeni Castelmezzano, poprimivši sobno blijedilo i svu bolesničku neodoljivost bez koje bi istorija umjetnosti bila – biografija prosječnih!

Još uvijek marljivo radim na dovršenju muzičke studije i nadam se da će u februarskom broju Figaroa, izaći prvi članak. Do tada ću se naslađivati muzičkim samoćama prožet sjećanjem na onu biostrooku seljanku.