Rubikon straha Crne Gore

Piše: Vladimir Božović

„Dugotrajno robovanje i rđava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvatanja jednog naroda da zdrav razum i prav sud u njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla u svetu oko sebe nego ni svoju sopstvenu korist od očigledne štete.“

Ovaj često pominjani citat Iva Andrića je vjerovatno najistančaniji izraz društvenog stanja Crne Gore. Nakon više od četvrt vijeka „rđave uprave“, osjeća se zadah truljenja oboljelog društva. Zemlja rasprodata, a njom tumaraju umorni, depresivni ljudi. Čini se da je malo ostalo od one Crne Gore koja se dugo posmatrala romantičnom istorijskom optikom.

Crna Gora boluje od tragične raspolućenosti. Život se provlači između tvrdih, nepomirljivih identitetskih strana istog imena i prezimena, a nerijetko i istih roditelja. Na vrijeme zajedništva nas podsjećaju obrasli puteljci i sipljivi mostovi kojima skoro niko ne prolazi. Identitetski inženjering zasnovan na smjelim lažima, zapjenjeni mediji ubrizgavaju u društvenu stvarnost. Potamnile su tradicionalne norme i vrijednosti. Pa, ipak… Nije se baš sve razgradilo. Duh otpora nije zgasnuo. Izbjegavajući poslovičnu dinarsku sklonost ka preuveličavanju, izvjesno je da je u temeljima Crne Gore žilav i borben čovjek. Stoga, i danas svjedočimo da ozbiljan dio naroda pruža snažan otpor i prkosi svim statistikama. Primjera je sijaset, ali osvrnuću se na jedan, svjež i upečatljiv.

Taman kada su žreci novog crnogorskog identitetskog poretka pomislili da se priča o „presvlačenju“ Crne Gore uspješno zapatila u generaciji rođenoj i odrasloj u vrijeme njihove vlasti, pojavljuju se neki „detalji“ koji protresaju zombiranu scenu. Takva je, na primjer, slika juniorske košarkaške reprezentacije Crne Gore koja svoje pobjede proslavlja blistavim osmjehom, visoko podižući tri prsta. Toj slici se „golim okom“ ne vidi izvor. Neobjašnjiva je, ali je utoliko ljepša i upečatljivija. Ne, nije akcenat na malom trijumfu suzbijanog identiteta. Ovdje je suština u plemenitom otporu koji je isklijao iz karakterne, istorijske dubine. Ekološke.

Rijetko se gdje tako uporno i osmišljeno radilo na obezvređivanju herojske tradicije kao u Crnoj Gori – prkosa, pobune, muškosti u svom izvornom, viteškom formatu. Zatrpavali su se kulturološki obrasci otpora, sve u zagradama takozvane „političke korektnosti“, a usađivao ropski mentalitet. Zato je nekima, između ostalog, i Njegoš problem. U njegovom poetičeskom univerzumu, „ludaci“ pobune i otpora bujno klijaju. To su oni koji smiju da postave pravo pitanje, da smjelo i nerijetko sami provjetre tešku „omorinu“ ravnodušnosti. Ima ih, na sreću, još uvijek.

Kako je moguće da se takva, po svemu rđava vlast održava toliko dugo? Najprije, ovaj tip vladanja se hrani opštim propadanjem i beznađem. Što je toga više, vlast je čvršća i sigurnija. Zato, kome nije dovoljan samo Andrićev citat u shvatanju ovog fenomena, mora pogledati u oči činjenicama. Crna Gora je zemlja čiji su svi stanovnici „uteftereni“ u skromniju eksel datoteku, a u kojoj tajna politička policija sa imenom uvezuje dosije ličnih potreba, strahova, neostvarenih ambicija, sitnih i krupnih prestupa… Na osnovu toga, lako se postavlja i kontroliše politička scena. Na djelu je sadejstvo stare, golootočke surovosti, „profinjene“ sicilijanskom podlošću. Za te „novotarije“ u radu službe, uglavnom su zaduženi „strateški“ investitori iz bjelosvjetskog kriminalnog miljea. Dakle, ovdje je sistematski gušena sloboda bilo kog izbora, a posebno političkog. Izbori u suštinskom smislu ne postoje, pa ne možemo govoriti ni o njihovim rezultatima. Zapravo, radi se o jednom orvelovskom postupku zasnovanom na nasilju, ucjenama, prevarama, krađi… I svaka izborna farsa poslednjih decenija, aminovana je, čak i direktno potpomognuta od strane uticajnih „međunarodnih“ adresa.

Međutim, stanje se mijenja. Počelo je da se žestoko kovitla, ne samo na političkoj površini, već i u metafizičkoj utrobi čovječanstva. Impulsi tih promjena se i ovdje osjećaju. Bliže se, ali su utoliko prijetnje za mir u Crnoj Gori veće. Jasno je, ta podrhtavanja tla najviše brinu onog ko odavno živi po formuli „sekund bez vlasti, sekund bez života“. I izvjesno je spreman da u taj lični, psihotični sunovrat sruči mnogo nevine krvi kako bi nastavio da „pliva“. Vide to građani Crne Gore. Ipak, veći dio njih, prešao je rubikon straha. Oni danas hrabro i radosno streme ka onom što biti mora.

Izvor: Novosti