Rukovanja

Piše: Goran Šćekić

Nakon pojave pandemije korona virusa, svi fizički kontakti među ljudima su smanjeni ili potpuno prekinuti.
Tako je čin rukovanja prilikom svakog susreta potpuno izostavljen.

Čak je i dodir laktovima nestao u susretima prijatelja.
Po našem običajima, ako se nisi rukovao sa prijateljem, računaj da ga uopšte nisi sreo.

Zbog ovakve situacije u kojoj smo zapali zbog korona virusa, ne može se više čestitati ni pobjeda, položeni ispit ili dogovor.

Nema više onog stiska ruke koji se pamti i koji nas veže. Rukovanje je postalo simbol časti i prevara.
Držanje za riječ je čast a izdaja prevara.

Rukovanje ima veoma dugu tradiciju u ljudskoj civilizaciji. Nastankom ljudske vrste, na početku je bilo samo njuškanje prilikom svakog pozdrava, kao i kod svih životinja.

Poslije njuškanja nastalo je rukovanje kao napredak ljudske civilizovacije i način pozdrava među ljudima.

Pored susreta u kojima je do sada bilo neizbježno rukovanje, taj čin predstavlja konačni dogovor i odluku poslije uspješnog sastanka.

Rukovanje je zastupljeno svugdje u svijetu, u svim civilizacijama i u svim kulturama.

Rukuju se državnici, rukuju se političari, poslovni partneri, čak i neprijatelji znaju da se rukuju, kada potpisuju primirje.

Kada su ozbiljni dogovori među prijateljima, poslovnim partnerima, rukovanje postaje svečani čin koji se uglavnom ovjekovječi fotografijom, i koji se pamti.

„Dogovor je dogovor“, ovaj slogan se često koristi kao podsjetnik na razne dogovore, obećanja i rukovanja.

Cigo kada prodaje konja poslije dugog cjenkanja, lijepo bači ruku kupcu kao konačni dogovor, i to se poštuje.
U Crnoj Gori, kad padne dogovor i rukovanje, to je beton, to je kamen temeljac koji niko ne može srušiti.
Rukovanje i stisak ruke je jači od svih dokumenata, ugovora i potpisa.

Dogovor i rukovanje je obaveza, zakon, čast i obraz.
Slično je svuđe u svijetu. Potpisivali se i rukovali u Podgorici, Beogradu, Vašingtonu, Briselu ili u Sarajevu, svugdje važe ista pravila.

Oni koji to ne ispoštuju, oni su niko i ništa, oni ne postoje, njih više niko ne vidi i ne čuje.

Njihova riječ više ne važi, njihov glas je tih, on je u kavezu, ne odjekuje slobodno crnogorskim planinama.
Njihove ruke više nisu za rukovanje, one su prljave, one više ne postoje.

Ostalo im je samo njuškanje.

Na sve ovo nas može podsjetiti stari hit grupe Zana:

„Rukuju se rukuju oni koji putuju“