Rumija

Piše: Nemanja Popović

U početku bješe riječ, kaže drevna mudrost. Ta riječ prenosila se vjekovima, baš kao i priča o jednoj planini, koja je sveta ovom malom narodu, i staroj crkvi koja se na njenom vrhu nalazila. Riječ i pripovijedanje pobijedilo je vrijeme i granice koje su osvajači ovih prostora krvlju i vatrom stvarali. Svaka od tih priča je počinjala sa onom poznatom rečenicom „kako narod pripovijeda i pamti…“

U današnje vrijeme, koje nazivamo modernim, drevna mudrost i priče iz davnina se smatraju prevaziđenim, a medijski prostor je popunjen beznačajnim i praznim ličnostima, koje kao da imaju cilj da popune samu prazninu modernog čovjeka poslednjih vremena.

Prije polaska, čitam dnevne vijesti na portalima o raznim temama, svakodnevnim problemima pjevačica, i onih koje to smatraju da jesu, njihovim brakovima i vanbračnim aktivnostima, pa mi nekako odlazak u planinu predstavlja neki vid duhovne obnove, i da upotrijebim strani termin modernog vremena „reset“.

Prolazimo kroz usnula crmnička sela, koja pripovijedaju priču sela uopšte. Kućišta i poneke nove kuće kao slike dva vremena, dvije priče zapravo. Kako je zapisao poznati pjesnik „gradovi proždiru gradine i njive“. Kroz misli mi prolaze slike jednog romana koji se bavio temom davnog ustanka u Zeti, a likovi iz romana kao da su odnekud sa izmaglicom izranjali iz dalekih planina. U daljini jezerske vode nazirale su se slike manastira koji su donedavno bili obrasli u korov, kao simbolična slika posledica jednog vremena i  sistema. Ali i nas kao naroda koji je spreman da se odrekne sopstvene tradicije i zaostavštine…

Uskim asfaltnim putem približavali smo se Rumiji, tom drevnom svetilištu.  Oduvijek sam se pitao koliko je hodočasnika, vjekovima unazad, prolazilo istim putem kojim ćemo proći, idući ka vrhu planine Rumije. Legenda, ali i dokumenti kazuju da se na vrhu Rumije nekada nalazila crkva. Cijela ova oblast prepuna je predanja i legendi. Legenda o ljubavi kneza Vladimira i Kosare. U blizini Rumije je i Vrsuta koja je u predanju naroda poznata kao sveta planina. Na Sutormanu je, na lokalitetu Asprice, sačuvana legenda o nepristupačnoj vilinoj pećini. Predanje kaže da su vile kada su pred ljudima i svemu što oni sa sobom nose, napuštale ove krajeve, ostavljale novac, a da bi onog koji bi neki od novčića pronašao, pratila sreća…

Pomislio sam na te priče dok smo hodali stazom ka vrhu Rumije. Pitao sam se gdje se nalazi granica mašte i realnog u svim tim pričama, shvatajući da se ona negdje tokom svih silnih vjekova izgubila, ali i da zapravo i nije toliko bitna. Postoje ljudi koji gordo gledaju na te priče iz davnina, misleći da su prevaziđene i da pripadaju nekim drugačijim vremenima. Polako shvatam da te priče, sa svom svojom čistotom i mudrošću, brušene vjekovima, nikada nisu bile potrebnije današnjem čovjeku, baš kao da su u pravom trenutku, pozvane ili ne, došle odnekud iz dubine vremena.

Ovo putovanje počinjemo od kestenove šume. Guste šume krupnih stabala kestena koja kao da je iznikla iz neke od bajki ili Tolkinovih priča. Prolazimo dobro markiranom stazom, pored nekadašnjih zidova i međa, i posmatramo apokaliptičnu sliku šume koja je prethodnih godina gorela.

Izlazimo iz šume na prevoj sa kojeg se prostirao pogled ka Skadarskom jezeru, u čijoj se bistroj vodi miješala slika oblaka i dalekih planina. Ponekad vjetar nabora talasima bistru vodu, i slika se nakratko izgubi. U daljini snijegom prekrivene stijene i vrhovi Prokletija koji su izranjali iz daleke izmaglice. Slika koju sam gledao dosta puta, ali koja me uvijek i ponovo iznenadi.

U plavetnilu jezerske vode pojavljivala su se ostrva na kojima su naši drevni manastiri, čuvari tradicije i svjedoci vjekova. Sa druge strane, more koje se u daljini spajalo sa nebom. Stari Sloveni su vjerovali da se na kraju mora nalazi Gaj ili Raj, kako su ga zamišljali. Ako postoji rajska slika dostupna čovjeku, možda je to baš ova.

Sa prevoja još malo do vrha. Polako stižemo do vrha Rumije. Tu, na vrhu, gdje se vjekovima narod molio, danas je crkva. Kao da je srasla sa planinom, kao da je oduvijek bila tu. Sjetio sam se slike kada sam prvi put posjetio vrh Rumije, ugledavši crveni limeni krov u planini koja je bila okovana snijegom i ledom.

Na vrhu odmor, fotografisanje, grupno i pojedinačno, jer ne tako staro pravilo kaže da ono što se ne objavi na društvenim mrežama kao da se nije desilo. Povratak ka Virpazaru. Noć se prelivala obroncima Rumije, dok je sunce uz crvenilo neba nestajalo negdje na horizontu. Sjenke iz davnih priča drevne prošlosti nestajale su negdje u planini u svoje tajanstvene pohode. Rumija je nestajala za nama u noći, onako tajanstvena…

Autor je magistar pravnih nauka

Izvor: mitropolija.com

Pročitajte još:

Bećković: Žao mi je što još ima onih koji bi da lome krstove, uskoro će moliti za oproštaj