Rusiji je potrebna ideja i njeno oživljavanje

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Ono što većina naših analitičara rusko-ukrajinskih prilika ili ne primjećuje, ili ignoriše ili prosto ne želi da kaže jeste jedna jednostavna ali odlučujuća razlika između društva u Rusiji i Ukrajini od 1992. naovamo. U mnogo čemu, ta dva društva tj države bile su prosti društveni blizanci tj postsovjetska slika društvene apokalipse bila je gotovo preslikana: oligarsi otimaju privredu, formira se nova „elita“, „mali čovjek“ tj srednja klasa se najprije snalazi, ponešto emigrira, sovjetska propaganda abortusa i sveopšta besperspektivnost i neki oblik prezira prema sopstvenoj zemlji snažno se iz disidentskog registra presipaju u glavne tokove i počinju da gospodare onome što je ostalo od kulture…

Međutim, Ukrajina se od te 1992. odmah okrenula prema ukrajinskom nacionalizmu tj ukrajinskim nacionalizmima: pojavio se zapadnoukrajinsko banderovstvo, srednjeukrajinski nacionalizam, čak i pasoški „građanski“ ili „državni“ nacionalizam za istok zemlje i crnomorske ruskojezične oblasti…

U to vrijeme, u Rusiji je nacionalizam bio i ostao zabranjena riječ, pežorativan termin a sama Rossijska Federacija se tražila u mnogim istorijskim slojevima od kojih sami vrh ekonomske „elite“ i jeljcinistička „politička elita“ nikada nisu vidjele potrebu za bilo kakvom ideologijom. Ono što se na kraju dogodilo opet nije bila neka konzistentna ideologija već više slojevita, sedimentna smjesa raznih istorijskih, kulturnih, etničkih slojeva koje je objedinjavala centralna vlast, ruski jezik i ponešto od inercije kulturnih procesa prošlosti. Jezik i kultura, pokazalo se, nisu čak ni u 19. vijeku uspjevali da homogenizuju države ako kulturna i politička elita nemaju nepomućenu nacionalnu svijest.

Sve to je dovelo do toga da su 1992. i Ukrajina i Rusija bile zapravo vrlo heterogena društva na kraju je dovelo do toga da je Ukrajina s vremenom ukrajinizovala čak i etničke Ruse jer je kretala u pravcu nacionalne homogenizacije dok je Rusija zauvijek stala tražeći geostrateške doktrine i istorijsko-filosofske paradigme, ali bez ideologije? Kako bez ideologije? Evo, juče je četvrti put za posljednje dvije godine da A. G. Dugin traži „ideologizaciju“ Rusije, njenu „mobilizaciju“, „uozbiljavanje“ itd. Zašto? Zato što, lavirajući između raznih političkih i ekonomskih oligarhija, etničkih grupacija i idejnih magli, rusko društvo još uvijek ne nalazi snage da uradi ono što je čak i Staljin znao da mora da učini – da pribjegne idejnoj mobilizaciji oko ruskog nacionalizma. I u tome je svojevrsna protivrječnost ljudi poput Dugina: oni odlično znaju da je Rusiji neophodna ideološka homogenizacija – ali po inerciji (i iz straha od nacionalizama koji bi rasturili mnogoetniču Federaciju) i dalje će se predlagati „imperijska svijest“, „evroazijska paradigma“, „istorijska uloga“ – čitav niz apstraktuma koji i dalje nisu u stanju da homogenizuju društvo.

Ukrajina je tako, nakon 1992 krenula na put homogenizacije, ubrzala taj put od 2014, a od 2021. katalizovao se osjećaj pripadanja, žrtve i stradanja koji je zakovao to jedinstvo. Da: istorijske osnove tog osjećaja su falsifikati. No društvena praksa je do sada pokazala ne samo na primjeru ukrajinske nacije već i mnogih drugih da je homogenizaciju moguće izvršiti i na istorijskim falsifikatima kao što je moguće ideološkim maglama zbuniti, dezorijentisati, čak učiniti potpuno disfunkcionalnim stare narode sa narodnim/nacionalnim osjećajem starijim od savremenog koncepta nacije. Ukrajinski nacionalizam je, na primjer, uobličio i mase i ukrajinsku oligarhiju.

Čak i na planu političkog organizovanja, ljudi lojalni ruskom jeziku i svojoj prošlisti, nikada nisu ponudili neku „sverusko-integralističku“ viziju već razne „regionalne identitete“, „jezička prava za ruski jezik“, sovjetsku kulturnu imagologiju… Sa jedne strane agresivan, jednostavan, žestok, negativan nacionalizam a sa druge uvijek širok i nejasan front bez ideje i jasnog središta. Ukrajinski nacionalizam je prodirao u svaku poru Ukrajine a ljude koji nisu htjeli da mu se povinuju tjerao je, progonio ili asimilovao. Sa druge strane su se nalazili samo hrabri pojedinci koji nisu htejli da se pokore. ideja o „ruskom svijetu“ i sama je zaostajala za procesima tri decenije od njihovog početka.

Tu dolazimo do situacije koju nedavno opisuje V. Orban u svom istorijskom govoru. Ko je htio, mogao je da pričita jasnu ocjenu trenutne situacije u kojoj je Orban opisao osjećaj homogenizacije kojim raspolaže Ukrajina kao i ekonomsku vitalnost Rusije. i jedna i druga su iznenadili mnoge i obje su razlog zašto niti je „Moskva na koljenima“ niti su nekadašnji Rusi dočekali braću sa cvijećem.

Dakle, prosto na prosto: Rusiji je potrebna ideja i njeno oživljavanje. Ne koncerti i performansi, marševi i večerinke sa harmonikom uz obaveznu rečenicu da „velika zemlja može da sebi priušti da živi kao da se ništa ne dešava.“ Do nedavno sam imao priliku da vrlo često priupitam poznanika iz Belgoroda kako je u gradu koji je tako blizu Harkova. „Rat se nas ne tiče – on je tamo“, dobio bih malo indolentan i prezriv odgovor. Juče se rat doselio doslovno u Belgorod. Vidite: Rusi su nevjerovatno žilav i snalažljiv narod. Mnogo šta će se praktično vrlo brzo prebaciti na izmjenjene uslove.

Ali i dalje ostaje pitanje: gdje je tu ideja i središte? Kada će se konačno desiti ta najprije idejna mobilizacija – preduslov mogućnosti bilo kakvog drugog angažovanja cijele Rodine? Kada će se ponovo naći to središte – i kako ga naći ako je „nacionalizam“ prokazan i odbačen kao mogućnost, pa i ruski nacionalizam?

Kada će konkretno neko konačno shvatiti da rodoljublje nije samo jedan od kulturnih performansa već vezivno tkivo koje je važno koliko i vlast sama – pa i važnija od vlasti. Jer iz ljubavi prema Rusiji su se već nekoliko puta ponovo rađale Rusije kao što su obje ruske Imperije već jednom pale u trenutku kada spoljni faktori osjete da je u ruskom čovjeku pobijedio nihilistički individualizam i idejna maglovitost koju ni vlast ni status sile nisu mogle da održe bez potresa. Dokle treba da dođe ukrajinska vojska da bi neko u Kremlju shvatio da nije dovoljno samo se oslanjati na zaostalo kosmičko zračenje ruske kulture, rodoljublje iz Velikog otadžbinskog rata ili političko-ekonomski šah kadrovima već je neopdno naći ideju i snagu da se po ideji živi?