Rusko resetovanje Velikog reseta

Piše: Nikola Malović

Zapad zaista može prvi da udari nuklearnom bombom. Nenaviklom na poraz, što mu drugo preostaje? Civilizacija tanatosa se u istorijskom zlu ujedinila oko samog vraga.

Kada su nas udružene u poduhvatu, zapadne zemlje napale 1999. godine, izgledalo je, barem iz srpskog geopolitičkog zapećka, kako je kraj svijeta blizu, jer se tokom 78 dana bombardovanja odigravala nepravda do neba.

Na naše je oči umro svjetski poredak, raspao se i počeo da zaudara, na naše su oči Ujedinjene nacije prestale da postoje de facto. Bila je to prva bitka Trećeg svjetskog rata.

Potom smo, nakon 5. oktobra, 2000. stali da živimo po sve očitijim pravilima kolonijalne uprave, gdje se počelo da podrazumijeva kako strani poslodavac ima prava da u po njega tuđoj zemlji zarađuje mnogo više od kolonizovanog Srbina, ali se sve do danas nije razvila svijest da je svaki strani poslodavac, pa čak i uposlenik – naš klasni neprijatelj.

Iz rakursa srpskog Primorja takođe je evidentno kako se Zapadni Evropljani tu osjećaju kao svoji na svome, posebno u kapitalističkim enklavama poput Porto Montenegra, Porto Novog, Luštica Beja, Mamule… Nije se dogodilo jednom da Zapadni Evropljanin tumači Srbinu starosjediocu kako je Rusija napala Ukrajinu, te kako Putinu konačno treba stati u kraj.

Kako da ne.

Lično se trudim da svima mnogo pametnim Englezima i Francuzima i Špancima i Nijemcima i Norvežanima s kojima svakodnevno stupam u kontakt kažem kako nas civilizacijski jaz sprečava da potremo razliku između katoličko-protestantskog i ortodoksnog ne.

Zapad je deboto izgubio i kompas i veslo, pa ne zna da novi Veliki rat ne može dobiti.

Kao narkoman čija podsvijest kazuje da se s pogrešnim načinom življenja mora prestati, kao grešnik koga demon uporno gura prema dnu – tako i Zapad, umjesto da smanji zločine, uporno ih umnožava. Laže urbi et orbi, ratuje tuđom krvlju sve štampajući pare bez pokrića, te klonira evropske orke. Šalje još oružja na ukrajinski i geopolitički ground zero, te ćutke prijeti realnom opasnošću: Zapad zaista može prvi da udari nuklearnom bombom.

Nenaviklom na poraz, što mu drugo preostaje?

Civilizacija tanatosa se u istorijskom zlu ujedinila oko samog vraga. U početku se to vidjelo po hiperinflaciji želje da se stigne do novca. Kasnije po religijskom znaku jednakosti između novca i đavola.

Civilizacija koja se 1054. šizmom odalečila od neprekinutog niza rukopoloženja danas podsjeća na mitsku zmiju Uroboros koja sama sebi grize rep. Zapad više ne zna za Hrista. Ubio je Boga u sebi.

Da li je Zapad zapravo jadan? Dakako da jeste.

Da li je Zapad postao opasnost po vazda muzene svjetske geografije i world wide civilizacije? Postao je, i to svi vide, osim na Zapadu, gdje se, kao u kakvom opskurnom geopolitičkom teatru čine ludim, i medijima udruženim u zločinačkom poduhvatu tvore jedne te iste naslove:

Rusi su agresori. Rusi su ubili, srušili, ojadili… Rusi su krivi. Rus je fašist. Rus je zapalio nebo, zemlju i žito. Rus treba da plati. Putin da odgovara.

A zapravo je sve kontra. Zapadnjaci su.

I sad,

Rusija je, po svemu sudeći, odlučila da odgovori resetovanjem Velikog reseta što su ga osmislili ocvali momci iz Davosa, na čelu sa bizarnim Klausom Švabom. Mjesecima se cijeli svijet pita koja li je tajna Putinovog plana za Ukrajinu? Taj plan, siguran sam, ima blagoslov. U sobama od odluke, ili stanuje onaj čije se ime ne pominje, ili stanuje Bog. Veliki se ratovi nikad ne dobijaju bez metafizike. S nami Bog, kazano je u Moskvi, Trećem Rimu, prije negoli je objelodanjeno „gorodu i miru“ da Rusija ima rješenja za svaku situaciju koja ima ili može da nastane.

Što vrijeme više odmiče od 24. februara 2022, to postaje očiglednije da se ruska partija šaha odvija paralelno sa zapadnjačkom partijom pokera.

Namjera pokeraškog Zapada su očite, baciti Rusiju na koljena, rasparčati je, razapeti Putina, ubiti Boga u Ruskoj pravoslavnoj crkvi, u moskovskoj crkvi Hrista Spasa upriličiti koncert bludnica iz grupe „Pussy Riot“, kao vampir se nakačiti u sisanju ogromnih bogatstava najveće zemlje na planeti, a onda… onda sve ponoviti sa Kinom. Ili ne ponoviti, jer Kina ne zna za Hrista. Nije Kina tolika brana koliko se čini, niti je bez osnova sumnja kako najmnogoljudnija zemlja sa socijalnim rejtinom i nije najprirodniji prijatelj jedine zemlje – Rusije – koja zadržava dolazak antihrista.

Ruska pak partija šaha ima za cilj resetovanje Velikog reseta, vraćanje nade da je ljudski život moguć, baš tako – moguć. Širenje zemalja BRIKS-a znači širenje globalne koalicdžije protiv Zapadnih Zemalja (sa ideološkim ili kvislinškim satelitima – Australijom, Novim Zelandom, Japanom i Južnom Korejom), prije svega plaćanjem u međusobnim valutama zasnovanim na zlatnoj podlozi, za razliku od ratnog petro-dolara koji je izgubio svaki kredibilitet u futuru drugom.

Na ruskom šahovskom polju potkazuju se širom svijeta zapadne biolaboratorije koje distribuiraju generisane viruse, stimulišu se naučnici da iznose istinu o klimatskim promjenama, vraćaju se krave na pašnjake, istražuju se neonacisti i procesuiraju do strva.

Evropu je potrebno denacifikovati, zaći u svaki kutak gdje stanuje fašizam, zaviriti i u jadransku školjku ako treba, i promijeniti, u vihoru revolucije reseta, svojinske odnose. Jer, ovako vipe ne može, nisu li kazivali transparentima oni uzaludni crni i bijeli Američani na Volstritu: Nas je 99%, a njih 1%.

Rusija ima šansu da ukoliko je duhovno stasala, spasi sve nas, Evropu i svijet.

Kakve su ruske šanse, s rukom na srcu, u trenutku kad Kina samo trenira strogoću vojnim vježbama oko Tajvana? Nevelike. Jer je na nju ustala bjelosvjetska ala, i London i Vašington i Vatikan.

S druge strane, geopolitički egzorcizam treba da se obavi sada, ili ćemo sebi da uskratimo budućnost koju u sigurnu smrt vodi Zapad.

Na domaćem terenu, više se ne može izdržati što kazuju Soroševe NVO, LGBT+ ideolozi, crnogorske i hrvatske ustaše. Dođe tako vrijeme da onaj pametan koji je kod Andrića sve vrijeme ćutao dok su budale govorile i fukara dok se bogatila – lupi šakom o sto, pa uz Božju pomoć, povrati narodu narodno i Bogu božije.

(Izvor: Pečat)