Sa svim gustim maglama koje samo sveti kralj Stefan Dečanski i svesrpski i svepravoslavni može da razveje

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Kada sam, sada već prije 19 godina došao na Bogoslovski fakultet u Foči, u svakoj od soba je bio jedan „kasetaš“ i neka već ustaljena grupa starijih studenata. Bilo nas je iz svih srpskih zemalja: Krajišnici sa harmonikom, Crnogoraca sa staroštokavskom akcentuacijom, poneko iz Tamnave i Morave, jedan „Rumun“, mnogo nas Hercegovaca sa porivom za ljudovanjem (i demagogijom, svakako).

Živjelo se u uslovima koji su danas već nezamislivi ali sa posvećenošću koju bismo kao sjeme ponijeli da bi je naši učitelji (od kojih mnogi već gledaju naše ispite sa druge strane Nebeske Srbijice, poput Mitropolita Amfilohija, Slobodana Mileusnića ili oca Pribislava Simića) razvili i razgranali u nama i njima, u jednoj posebnoj atmosferi pokreta, pripadanja, događanja, „zakvašenja“, kako se tada znalo reći.

Sve nas bi na Fakultetu dočekala određena štiva – koja su danas gotovo nezamisliva svojim obimom i sveobuhvatnošću. Ali ništa manje od knjiga nisu bile važne kasete koje su kružile Fakultetom.
Na njima je bila muzika našeg vremena. Mi bismo se sa njom najprije sretali na kasetama, a zatim bismo nešto od toga usvojili, pa pjevali: pjevali u Crkvi, pjevali na pauzama (tamo gdje se danas čuju Sinovi Manjače i Tromeđa), pjevali i pjevušili za sebe na autobuskim stanicama.

Zvuk toga vremena i danas počinje u meni kada god čujem „Gusta mi magla padnala, more…“ ili „Agni Partene Despina…“ I danas – kada god stavljam čestice na diskos u meni započinje rusko (u međuvremeno zaboravljeno a prelijepo i prepotresno „Voskresenije Hristovo vidjevše…“)
Negdje na tim kasetama sam prvi put čuo dečanske monahe kako poju Molebni kanon Svetom Stefanu Dečanskom.
Kada god bi nakon napornog dana trebalo da pustim neku kasetu da sa njom utonem u san – bio je to Molebni kanon Svetom kralju Stefanu Dečanskom.

Da usniš ponavljajući u sebi „sveti blagoverni kralje Stefane, moli Boga za nas…“
Znali smo svi ponešto o njegovom životu, o eshilovskoj i šekspirovskoj tragici kralja koji je nosio stradanja i za svoga oca i za sina. Kralja pobjednika na Velbuždu koji je lakše pobjedio našestvije dvije suprotivne vojske nego ambicije svoje vlastele.

Ali kada se tragedija istorije natopi metafizikom dečanskog pojanja – u kojoj, kao u Carstvu Božijem, ostaju činjenice ali ne i njihova patološka značenja – onda lakše nosiš i istoriju sa njenom tragedijom i napor dana.

„No na tebe nadamo se, Stefane, da nam od Boga podariš prosvetljenje i spasenje…“
I tako, ne samo danas, u meni ponekad se javi samo taj uzdah: „Sveti blagoverni kralje Stefane, moli Boga za nas…“ I čitavo jedno vrijeme mladalačkih ideala i nada, – od kojih ne možeš odustati i ostati čovjek i sveštenik – pojavi se sa svim njegovim zvukovima. I sa svim gustim maglama koje samo sveti kralj Stefan Dečanski i svesrpski i svepravoslavni može da razveje…