Sa temelja ustaške NDH odlučuje ko ulazi u EU: Hrvatska glavni uslovljavač za učlanjenje Crne Gore

Hrvatska se nikad nije odrekla nasleđa ustaške i genocidne tvorevine Nezavisne države Hrvatske koja je na čelu sa poglavnikom Antem Pavelićem sprovodila sistemsko ubijanje, Srba, Jevreja, Roma i mnogih drugih.

Hrvatska je jedina država u Evropi koja je pored zloglasnog Jasenovca gdje su na najsvirepije načine, i ljudskom umu nezamislivih horora ubijani u Drugom svjetskom ratu, imala i koncentracioni logor smrti za djecu „Jastrebarsko“.

I u zadnjem ratu devedesetih Hrvatska je nastavila utabanim stopama ustašluka, kroz „Oluju“, „Bljesak“, mučiteljski logor „Lora“ za koji niko nije odgovarao.

Ipak, kako EU tekovine nalažu, takva Hrvatska, je glavni uslovljavač za učlanjenje Crne Gore. Podsjetimo, kako su mediji objavili, Zvanični Zagreb uputio je Crnoj Gori pre mjesec dana non-pejper, neformalni diplomatski dokument, u kojem je ispostavio zahtjeve za rešavanje nekoliko pitanja koja smatra otvorenim i za koja tvrdi da narušavaju međusobne odnose dviju država.

Ministarstvo spoljnih poslova Crne Gore primilo je dokument sa desetak tačaka, u kojima je, između ostalog, navedeno da je potrebno rešiti pitanja vlasništva nad školskim brodom „Jadran“, međusobnog razgraničenja, procesuiranja ratnih zločina, pronalaska nestalih osoba, kao i pitanje naziva gradskog bazena u Kotoru.

Neki pogubljeni pred očima roditelja: Među žrtvama rata u Hrvatskoj 87 d‌jece do 18 godina

Među žrtvama rata u Hrvatskoj, kao i u akciji hrvatske vojske u BiH u registru Dokumentaciono-informacionog centra “Veritas” vodi se 87 d‌jece do 18 godina, a posebno je potresno to što su neki pogubljeni pred očima roditelja, koji su potom ubijeni.

Direktor “Veritasa” Savo Štrbac je rekao da javnost najviše zna o ubistvu dvanaestogodišnje Aleksandre Zec i njenih roditelja Mihajla i Marije u Zagrebu u decembru 1991. godine, ali da to, nažalost, nije usamljen slučaj.

Osim porodice Zec u kojoj je otac bio Srbin, a majka Hrvatica, pogubljene su i četvoročlane mješovite porodice Kozbašić u Petrinji u novembru 1991, Čengić u Erveniku kod Knina u januaru 1992. i Olujići u Cerni kod Županje u februaru 1992. godine.

Takođe, među ubijenima je i četvoročlana srpska porodica Radosavljević u Daruvaru u februaru 1992. godine.

“To su najteži i najstrašniji zločini. Niko od njih nije stradao od granata nego u direktnoj egzekuciji. Kada padne granata neko ju je ispalio, nije znao koga će ubiti, ali kada neko upadne i ubije prvo d‌jecu pa onda roditelje, to su po meni najstrašniji zločini”, rekao je Štrbac, prenosi Srna.

On je naveo da je u hrvatskom granatiranju u Bukoviću kod Benkovca 1993. godine poginulo dvoje d‌jece sa ocem iz porodice Gagić, kao i dijete i majka u Kakmi kod Biograda u akciji “Oluja”.

“Među žrtvama su i dvoje d‌jece, rođeni brat i sestra koji su poginuli u hrvatskom bombardovanju Gradiške u Republici Srpskoj tokom `Bljeska` 2. maja 1995. godine kada im je teško ranjena majka. Tada su poginuli i mala Una Tadić i njena baka”, rekao je Štrbac.

On je podsjetio da je pilot Rudolf Perišin za tu akciju posthumno proglašen “herojem domovinskog rata”.

“Takvi su vitezovi Franje Tuđmana. Ovaj se proslavio jer je gađao usnuli grad i ubijao srpsku d‌jecu i nejač”, rekao je Štrbac.

D‌jeca su, kaže on, najugroženija, najosjetljivija, najranjivija kategorija, i starci, te su i najgori ratni zločin nad najnedužnijim, nejnemoćnijim.

Naveo je da su očevi četvoro ubijene d‌jece, koja su u registru, bili Hrvati, a majke Srpkinje, te da “Veritas” prati i te porodice i putem svojih saopštenja podsjeća na njihova stradanja.

Štrbac je naveo da je na “Veritasovom” spisku i četvoro srpske d‌jece koja su poginula u bombardovanju kolone na Petrovačkoj cesti, ali procesuiranih nema iako se postupak vodi i u Sarajevu po mjesnoj nadležnosti.

“Oni su me još 2014. godine obavijestili da je istraga završena i da će podići optužnicu, od tada me svake godine obavještavaju da optužnica nije podignuta protiv odgovornih za taj zločin. Zašto? Rekli su da čekaju da im Hrvati daju imena pilota koji su granatirali, upravljali avionima. Naravno da im to Hrvati, što su javno i rekli, nikada neće dati”, rekao je Štrbac.

On je naveo da za ubistvo porodice Gagić iz Benkovca niko nikada nije krivično odgovarao, kao ni za ubistva cijelih porodica u Vukovaru.

Kada je riječ o naknadi za duševnu bol, Štrbac kaže da Hrvatska ima leks specijalis iz 2003. godine o odgovornosti države za zločine koje su počinili pripadnici njene vojske i policije u takozvanom u domovinskom ratu.

“I tu je podneseno dosta tužbi. Najinteresantniji je slučaj Radosavljević gd‌je je četvoročlanu porodicu ubio pripadnik Hrvatske vojske. Onda su hrvatski sudovi rekli da on u vrijeme kada ih je ubio nije bio na službi, već da mu je završeno radno vrijeme i bio je slobodan”, ispričao je Štrbac.

Odbijeni su, dodao je, i zahtjevi za odštetu članova porodica ubijenih supružnika, koji su morali da plate velike sume novca hrvatskoj državi.

“Ovih dana tražimo da se brišu te kazne, odnosno ti dugovi”, rekao je Štrbac.

On je naveo da su majke iz porodica Gagić i Dobrić, čija su d‌jeca ubijena, tražile da im Hrvatska prizna status civilnih žrtava rata što bi im donijelo izvjesne benefite, ali su obje odbijene.

“Pravili smo žalbu za Gagiće. Nedavno mi je rekla majka da nije dobila odgovor na žalbu, a kod Dobrića je išlo na Upravni sud koji je naredio Upravnim organima da ponove postupak i da moraju napisati kakve su to prepreke”, rekao je Štrbac.

Prema njegovim riječima, Hrvati su napravili velike prepreke za sticanje statusa i čak se hvalili time poručujući da nijednom Srbinu neće biti priznat status, osima ako je eventualno stradao na tritoriji pod kontrolom Hrvatske.

On je ispričao da ga je ove sedmice pozvao Srbin iz Dubrovnika koji je tokom rata bio uhapšen sa cijelom porodicom i izložen maltretiranju da bi mu “Veritas” pomogao da ostvari status.

“Mi se svaki dan bukvalno borimo da se priznaju ove naše žrtve. Prvo se treba izboriti da uopšte dođu na spiskove kao žrtve, pa onda da neko bude osuđen što ih je pobio i da porodice ubijenih dobiju neku satisfakciju kroz naknadu štete”, zaključio je Štrbac.