Sačuvaj nam, Bože, pamet

Piše: Emilo Labudović

Davno, kad sam tek bio izašao iz kratkih pantalona, jedan moj dalji i mnogo mlađi rođak digao je ruku na sebe. Bio je to moj prvi susret sa konkretnom smrću, izvan priča, legendi i anegdota. Moj pokojni đed Mihailo, poznati lelekač i govornik na sahranama, smatrao je da sam dovoljno dorastao da učestvujem u činu žalosti koja je u crno zavila cijelo selo. Izgovor da nikad prije nijesam prisustvovao sahrani i da ne znam ni kako se prilazi odru niti izjavljuje saučešće, pao je pred đedovom naredbom da ga pratim, gledam šta i kako  radi (izuzev lelekanja, naravno) i da tako postupim. Da skratim; pratio sam đedove postupke sve do susreta sa ucviljenim ocem koji je primao izraze saučešća i… skoro se skamenio. Umjesto rijči utjehe, đed je zagrlio unesrećenog oca i rekao: neka ti Bog sačuva pamet! Bio sam ubijeđen da se đed zbunio i „pobrkao“, ali tek mnogo, mnogo kasnije, kad sam se suočavo sa sopstvenim gubicima, shvatio sam dubinu njegovih riječi i poruke. Biti priseban, razuman, i „pri pameti“ onda kada je najteže veća je hrabrost i podvig od svih drugih emocija koje idu uz neprilike i nesreće.

Daleko od bilo kakvog poređenja, sutuacija u kojoj jesmo, sa stanovišta puke logike i elementarne zdrave pameti, liči na ludnicu u kojoj su najluđi oni koji još nijesu izgubili zrno razuma. Da stvar bude gora, svaki pokušaj da se akteri dozovu pameti završava se još većim apsurdom i, najblaže rečeno – budalaštinom. Stari atavizmi samo rađaju nove, glasovi razuma gube se u halabuci raspamećenih a tok ludila ide od vrha do dna političke piramide društva. Za politiku je davno rečeno da je kurva (izvinite što psujem, ali nije moj termin), ali i u svom kurvanju ima granice preko kojih se ne ide. Granice zdrave logike i razuma preko kojih svaki korak vodi pravo u ambis. Jer, kako drugačije protumačiti generalni državni spoljnopolitički kurs koji je za glavne (i jedine) neprijatelje Crne Gore izabrao dvije države sa kojima nikada u istoriji nije imala spora. Može li najveći „neprijatelj“ Crne Gore biti Srbija sa kojom se vjekovima dijelila sudbina, u svakom pogledu? Je li makar u dosluhu sa razumom da njen prvi „građanin“, tumara po regionu i bogoradi i traži savezništvo sa kolegama iz Hrvatske i Albanije protiv Srbije i podržava njeno teritorijalno komadanje? Zar smije naslednik na tronu Kralja Nikole zaboraviti na Prizren gdje će se „doma doć“? Koliko je blizu pameti skoro prekinuti diplomatske odnose sa državom koja je uvijek, a kad je bilo teško obavezno, stajala, bratski i dobrosusjedski, uz Crnu Goru?

Može li Crna Gora, koja je zbog Rusije zaratila čak sa Japanom u vrijeme kad 99 odsto njenih žitelja pojma nije imalo ni gdje je ta zemlja, danas Rusiji uvoditi sankcije? Je li slovenski (a valjda nema spora da smo svi Sloveni), je li hrišćanski (a valjda smo to svi), je li u duhu pravoslavlja (a pravoslavci smo, bili Joanikijevi ili Miraševi), je li razumno okrenuti leđa najvećoj slovenskoj, hrišćanskoj i pravoslavnoj državi na svijetu, a sve zarad interesa, šake dolara i tapšanja po ramenu od onih koji su nas vjekovima robili, gazili, bombardovali i… da ne kažem šta sve ne?

I na unutrašnjem planu popis vanrazumskih poteza, čistih budalaština i apsurda na nivou dječje naive iz dana u dan je sve duže. Cetinje, sjedište Mitropolije, koje se, po cijenu bratoubilačkog sukoba, želi odreći Mitropolita, a u tome mu zdušno pomažu bivši (nosilac najvećeg pravoslavnog crkvenog priznanja) i sadašnji (nosilac blagoslova sa samog vrha SPC, onda kad mu je bio nasušno potreban) predsjednici?! Partija, najodgovornija za sve, po naslovu građanska, demokratska i sekularna, koja hoće da formira ni manje ni više nego – Crkvu?!  Vlada, u svim normalnim zemljama izraz POLITIČKE volje većine građana, bez učešća POLITIČARA, predstavnika te „većine“?! Navodno „ekspertska i nepolitička“, a prvi (i zasad jedini) potpredsjednik par ekselans političar i predsjednik stranke, bez ikakvog sertifiata da je ekspert za bilo šta?! Vlada obećanih korjenitih promjena koja se i prije svog prvog poteza obavezala da neće mijenjati ništa od prethodne?! Vlada koja je godinu dana vladavine, umjesto detronizovanja i razmontiranja naslijeđenog, potrošila u svađi sa onima na čijim glasovima temelji svoju održivost?! I tako… dok normalan ne poaveta. A u ludnici, rekoh, jedino lud izgleda samo onaj koji je normalan.

Davno je rečeno da nema budale dok školu ne završi. Dokaz koliko je ta opaska vrijedna poštovanja čuli smo onomad od jednog pravnog „eksperta“ a na Televiziji čiji su poslenici poprilično „posolili i zabiberili ?“ čorbu ludosti koja nam se svakodnevo servira. Naime, pravnik i političar koji, osim što svima soli pamet, pretenduje i na mjesto ministra pravde, kao rješenje krize Vlade i njene moguće rekonstrukcije predloži da njeni potpredsjednici budu „iz nevladinog sektora“!? O, tempora, o mores“, zavapili bi stari Latini. Jer, ako nema granice između Vlade i NEVLADINOG sektora, onda ili nema ni jednog ni drugog ili nekome „noge smrde“!

I tako, sad kao malo kad prije razumijem koliko je pokojni đed Mihailo bio u pravu kad je insistirao na zdravoj pameti, makar ona i ne bila potkovana fakultetskom diplomom. Jer, najveći broj prethodno nabrojanog ne bi uradio ni najnepismeniji seljak iz mog sela. Ali, izgleda da smo nekim prokletstvom osuđeni da tumaramo hodnicima vremena vođeni vođama poput onog iz Domanovićeve satire. Bože, sačuvaj nam pamet, makar dok se ne razdani!!!