SAD u BRIKSU, zašto da ne!

Piše: Jovan Lakićević

Ma koliko izgledalo smiješno, uopšte se ne šalim! Nije nemoguće da se Amerika uskoro nađe u BRIKSU, recimo, prije Srbije…
Bila bi to, naravno, svojevrsna politička senzacija!
Da je veliki geopolitički strateg, Henri Kisindžer u životu, znao bih da je tako nešto – moguće. Reći ću kasnije i zašto. A možda će biti moguće i bez njega.
U izgledu je radikalna promjena američke spoljne politike. Uprgos horskom gugutanju aktuelnih „teoretičara“ da u svjetskim imperijama, bez obzira na promjene političkih garnitura, spoljna politika ostaje nepromjenljiva. U tom pogledu veoma je, koliko ilustrativan, toliko i poučan primjer Ruske federacije. (Uporedite Jeljcina i Putina.)
Upravo izabrani predsjednik SAD, Donald Tramp, žestoki je protivnik Novom svjetskom poretku, dakle, unipolarnom sistemu, u kome je zemlja , na čijem je čelu po drugi put, bila hegemon, odnosno vodeća politička, ekonomska i vojnička perjanica.. Uz troškove i dugove koji se mjere, valjda trilionima dolara.
Tramp se odavno deklarisao kao antiglobalista, odnosno suverenista. I shvatio je, mimo svojih zemljaka u tzv dojučerašnjoj eliti`, da je unipolarni, globalistički , lihvarski poredak (jedan „narod“, odnosno svijet bez država i granica, jedna „vlada“ , sastavljena od predstavnika multinacionalnih korporacija i jedna „vjera“, nesumnjivo satanista), sa SAD kao neprikosnovenim hegemonom, projekat bez perspektive, na izdisaju.
Svaki pokušaj reanimacije i vještačkog disanja od strane njegovih protagonista ( Crno plemstvo i sekta „Habad“) nema više nikakve šanse!
Dodatni razlog da Trampova ekipa moguće razmišlja o pristupanju BRIKSu, makar, za početak, u svojstvu posmatrača, poput Turske, mogla bi biti sudbina dolara, kao vodeće svjetske valute, preko koga je hegemonistička Amerika stavila pod šapu dobar dio Planete. Makar da odloži neizbježni pad njegove supremacije, i svrsta se bar među nekoliko „ravnopravnih“.
U varijanti bilo kakvog članstva SAD u BRIKSU, drastično bi se smanjila mogućnost izbijanja novih ratova na svim kontinentima, odnosno pretenzije moćnih u njihovoj borbi za nove resurse. No, pošto nemam namjeru da se kandidujem za savjetnika u Stejt Departmentu sa pretpostavkama mogućih vizija Trampove politike, stao bih sa nagađanjima i željama, koje su, inače, svojstvena novinarskoj profesiji.
Na političkoj sceni Planete je višepolarni, novi svjetski poredak, u izgledu, oličen u planetarnoj organizaciji BRIKSU, kome, nesumnjivo, pripada budućnost. Savremeni političari, (državnicika je, nažalost premalo), koji to ne shvataju, nemaju pojma o geopolitici. I zaslužili su da što prije nestanu iz ove, nekad zavidne i strašno odgovorne djelatnosti. Takva sudbina čeka ogromnu većinu nazaovi čelnika u državama Evropske unije!
Ako je nekoliko lidera najvećih i najmoćnijih država svijeta, koji to zaista i jesu, da ih ne imenujem, u BRIKSU, ne vidim gotovo ni jedan razlog, da im se Donald Tramp, nesumnjivo čovjek s vizijom, ne pridruži! Ne samo zbog onog makijavelističkog uputstva: „Ako ne možeš da pobijediš protivnika, pridruži mu se!
Vidjeli smo da budućem čelniku SAD sigurno nije „u pameti“, nešto što bi nesumnjivo bilo „van pameti“, opsesija vladanja Planetom Zemljom, već sudbina svoje države, SAD, zašta se Tramp uvjerljivo zalaže, pa ni izbor, uopšte, nije problematičan.
Tramp će, izvjesno je, obnoviti saradnju sa , Zapadu omraženom i nepodnošljivom RF, ali je, više puta napravio grešku u koracima, označavajući Kinu kao glavnog protivnika i potencijalnog neprijatelja! Kako i u čemu, gospodine Donalde? Ako nećeš da budeš nastavljač destruktivne i za mnoge pogibeljne dosadašnje hegemonističke politike SAD?
Ni Rusija, ni Kina, koje su utemeljivači novog i perspektivnog svjetskog poretka, koliko znam, nemaju deklarisane „neprijatelje“ na Planeti.
Da je živ Henri Kisindžer, koji je, možda, i mimo svoje prvobitne namjere, preseljavajući hiljade američkih preduzeća u Kinu ( zbog povoljnih uslova poslovanja i jeftine radne snage) nesumnjivo pomogao da je Kina danas ekonomsko čudo, mislim da bi drukčije reagovao.
Pogotovo što se Tramp, bar deklarativno, otkačio od američkih pretencioznih imperijalnih ambicija za vladanje svijetom.
Ako u Kini vidi konkurenta i potencijalno najvećeg neprijatelja, to bi značilo da se Donald, kao suverenista, nije baš do kraja odrekao političko-ekonomske platforme i pretjeranih imperijalnih zauma svojih globalističkih prethodnika. I protivnika. U to ne mogu da povjerujem.
Pogotovo što Tramp danas uza sebe ima, pored već spomenutih, ličnih vizija, i impresivnu podršku naroda, moćnu ekpu ljudi kojima se na vrijeme okružio, koja će znati da se suprostavi i da se nosi sa satanističkim Vladarima iz sjenke, koji su, osim ostalog, svijet doveli na ivicu nuklearnog rata!
I u ovom tekstu pomenuo sam nekolika razloga zbog čega je srpski korpus masovno i do kraja navijao, a onaj u Americi i glasao , za Trampa. Ne očekujemo mi Bog zna kakav revanš. Dovoljno će biti, za početak, da se uradi ono što su već najavili (vjerovatno) mogućni savjetnik za bezbjednost, Ričard Grenel i Tramp junior, da će SAD iseliti američku posadu iz baze Bondstil na Kosmetu, 650 vojnika. To će, vjerovatno, biti dio plana o napuštanju više stotina američkih sličnih baza na više kontinenata.
Bilo bi, naravno, kudikamo bolje da SAD potpuno ugase Bondstil. Naravno, bez rušenja, jer će dobro doći za smještaj srpskih vojnika i policajaca, kako je to predviđeno Rezolucijom UN 1244 i Kumanovskim sporazumom. Za početak. To bi značilo da Srbi i bez pomoći bratske Rusije, mogu da povrate, u sastav Srbije, svoju amputiranu, nekad južnu Pokrajinu! Baš smo se načekali!