Samoizolacioni zapis

Piše: Sibin

Primjećujemo da je u danima zaraženim Kovidom-19, popularno voditi dnevnik. Dnevnik iz samoizolacije, dakle, vodi oni koji drže da imaju šta reći, i da to što govore, itekako treba čuti. Zato su rastrubili, jer su njihove analize, geopolitičke zbilje i lokalnog urušavanja, prožete još i melanholičnim tonom.

Čak i novinari vode dnevnik… O državnom stanju govore iz osjećajne – pounutrašnjene perspektive. Sjenkovito i tugaljivo povlače paralele između sadašnjeg trenutka i onog koji je obilježio devedesete.

Tekst nastoje natopiti emocijama, privatnim detaljima, sjećanjem koje se udaljava, pa opet, nad istim racio sve pažljivo, precizno tka, u osnovi žurnalistički pristup ličnim, odveć ličnim stvarima. – Bihevioristički, hladni i odmjereno zahvaćen narativ, sa ponekom srceparajućom upadicom. Iz porodičnog albuma…

Kolumna je, bogme, evo prerasla u žanr, što će reći brzopoteznu dijagnozu kratkog pregleda raspadanja jedne za četranaest godina, dibidus raskurcane države. U društvu koje nikako da već jednom otavrze da je i političko, što će nadalje reći da mu se upravo događa ono što svojim (hm, slobodnim?) izborom uspostavlja.

Zato su balkanski ljevičari melanholični, barem sebe tako predstavljaju, kao znalci koji nemaju s kim, iako poznaju stvar i materiju mraka u korijenu… Oni su, dabome, vele, manjina, istinska rijetkost kadra da cjelokupno stanje sažmu u diskurs koji nije za svetinju, jer je istovremeno i pojmovno zamršen i podjedinačno uronjen. To je, recimo, beletristika (popularno napisan tekst), otkucana na fukujamski način.

Okej, ali ako anganžovani pisac, shvaćen u toj ulozi na sartrovski način, i dalje odbija da preuzme odgovornost, šta onda? Reflektujući decenijama nad situacijom, isti taj danguba sa riječima, ponekad bi morao potkačiti sebe, makar eto toliko da se ne bi doživio kao neukaljani kritičar, kao zlatna glava koja je vazda zagovarala istinske vrijednosti i, pritom, bila na pravoj strani istorije. Kao da se u istoriji može biti na pravoj strani, u tom unaprijed defenisanom scenariju koji nas tako lako hvata u klopku…

Referentna tačka je, aha, izmaknuta realnost, koja je opet po principu zid i kraj. Poststrukturalisti i psihoanalitičari zadržani na teoriji, o tom fenomenu uporno razglabaju, ne o realanosti koliko prije o našem projektovanju u njoj, o našoj zabludi s kojom se preganjamo preskačući preko vlastite sjenke, u svijetu koji služi zarad teksta koji ga promišlja daleko izmaknut od njega, itd.

Neki zid valja čitati samo u snu, zaključuje Hegel. Ovaj zid, kojim smo ozidani, ne zatiče se ni u košmaru. Neoboriv je jer je prividan, u čvrstom saodnošenju sa ideologijom iluzije. Koju potpomažu sve strane, svih boja, u uproštenoj razlici na – desne & lijeve, na teoretičare čija se produžena ruka ostvarila u obestvarenom praksisu i na one koji su ugnjetavani i potčinjavani…

Balkan i/ili – vječno vraćanje u pretpolitičku fazu…

Pročitajte još:

Crna Gora gramzive, laskave i razvratne kamarile