Satanističko otvaranje olimpijskih igara skandalozno: Parada “različitosti“ ismijavala hrišćanstvo

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Satanističko otvaranje olimpijskih igara jeste skandalozno ali nije iznenađujuće. Evropa individualizma polako ali sigurno ide putem Evrope transhumanizma tj simboličko središte koje je čovjeka gledalo kao božije stvorenje odavno se pomjerilo ka demonskoj zavodljivoj ponudi „bićete (kao) gogovi“ ispod koje se nikada ne krije uzdizanje čovjeka već njegovo ukidanje i samoponiženje. Parada „različitosti“ koja je, navodno, samo slavila „antičke bogove“ ne samo da je svjesno ismijavala simbole hrišćanstva koje odavno nije pokretačka sila „Evrope“ već je ponudila distopijsko viđenje apokaliptične budućnosti. Ovih dana je otac Andrej Tkačov napisao sjajan zapis o tome kako su demoni koje je sveti knez Vladimir pobacao u Dnjepar prije više od hiljadu godina strpljivo dočekali svoj povratak. Nešto slično se svakako može reći ne samo za Dnjepar već za cijeli prostor na kome je nekada znak Hristove pobjede štitio vjerni narod Silom Raspetog i Vaskrslog.

Znam: mnogi će pomisliti: „šta li to govori ovaj čovjek, kakvi demoni i nečastive sile? Sve što je dobro i što je loše – samo je čovjek i niko drugi.“ Svakako – ne smijemo zaboraviti da je čovjek onaj koji je načinio Jasenovac ili Aušvic ali svako ko se sprda sa demonskim silama na kraju se nekako susretne sa njima – bio to Ivan Karamazov ili Ivan Bezdomni. Neko će, možda, reći da i ne može biti drugačije – ako su olimpijske igre oduvijek bile u čast olimpskih „bogova“, možda nijedna plemenita ideja ne može sakriti znakovito ime koje je oduvijek sakrivalo (neo)pagansku suštinu…

I možda bi neko natprirodno rješenje bilo ujedno najlogičnije objašnjenje dosadašnjeg užasnog učinka naših sportista – eto, priznajem, to bi bilo dobro objašnjenje zloduhovske preciznosti Kevina Djuranta.

Košarkašima se teško može bilo šta prigovoriti. Igrali su portiv vanzemaljaca. No biće da je nešto i do nas, osim začaranih golova i odbojkaških mreža.

Jednostavno se vidi da se fenomen fudbala prenio i u ostale kolektivne sportove, one u kojima smo ranije bili velesila – odbojci i vaterpolu. Nisam sportski stručnjak (iako sam Srbin!) ali znam koliko se „sport“ promijenio od mog djetinjstva do danas. I, premda će mnogi reći da se „nedovoljno ulaže u sport“ i „nemamo uslove koji drugi imaju“, čini mi se da je to oduvijek bio slučaj, ali da se to nije promijenilo.
Zapravo, u mnogo čemu danas porodica (ako ne država) ulaže mnogo u sport i mnogo šta je dostupnije nego što je to bilo tih ratnih godina kada smo, recimo, u paljanskom džudo klubu imali samo par kimona i bili presrećni kada smoo nabavili pravi a ne improvizovani, šiveni kimono. U mnogo čemu naše društveno tkivo se rasplelo. Kada ste vidjeli djecu koja se igraju fudbala ispred zgrade ili klince koji pucaju basket na terenu ili od štrika prave odbojkašku „mrežu“? Čak i u individualnim sportovima svi smo se pretvorili u taksiste sopstvene djece a oni ambiciozni i „dobri“ roditelji su od prvog treninga „menadžeri“, lobisti i diktatori svog „megatelantovanog princa“. Naši kolektivni sportovi trenutno su parada sinhronizovanog individualizma i pravi pokazatelj stanja društva. stanja u kome ideologija „jači tlači“ i „niko ti neće pomoći ako ne poguraš svoje dijete“ caruje nad bilo čime što se zvalo duh zajedništva, komšiluka, grada, naroda.

I tu smo gdje smo. Ono što imamo simboličke vrijednosti i samopoštovanja (pa i samoprecjenjivanja) dugujemo onima prije nas i ponekom pojedincu koji je zaista uspio da nađe svoj put kroz lavirint društva koje se neprekidno razbija individualizmom. Jer sve i svako ti govori: „zašto i kome da se trudiš osim samom sebi?“ „Šta ti je ko pružio – osim možda najbliže porodice?“ „Ma gledaj ti sebe i svoju korist“.

I tu se vraćamo na otvaranje OI. Mi, kada smo i rađali genijalne ljude, poput Njegoša, Tesle ili Svetog Save, mogli smo da ih damo kao ličnosti koje su proistekle iz zavjetne zajednice. Pojedinačno, razdvojeni od zajedništva, mi smo neprepoznatljivi i blijedi plijen demona i ljudi, slamke među vihorove…

Zato i samo zato je važnije da preživi Duh u ovom narodu, Duh Sveti, Duh žrtve i Zajednice. Kada god dišemo njime, svijet to vidi i mi to znamo. A pogleda malo i nas Svevišnjei, onaj Kome se himnom molimo.