Savković: Hoćemo pravo na život

Piše: Željka Savković, potpredsjednica Radničke partije

U Crnoj Gori smo sve više svjesni činjenice da se Ustav Crne Gore krši na svakom koraku. I koliko god se trudili da se u ovoj besudnoj zemlji izborimo za sebe, tako što će se samo poštovati članovi Ustava Crne Gore, postajemo nemoćni pred naletom nepoštovanja istog, od strane onih koji su ga pisali.
Ovim putem želimo da ukažemo građanima Crne Gore na članove Ustava po kojima, svi oni koji su obuhvaćeni njima imaju pravo na život dostojan čovjeka, a ne da se upravo 90% njih bori da preživi. 10% se ponaša bahato, ne mareći za njih, pokazujući nam na svakom koraku, kako upravo jedna vlast uništava svoj narod, dovodeći ga do ruba siromaštva, prezaduženosti, samim tim uzimajući mu dostojanstvo. Slobodu!
Član 2 Ustava Crne Gore – Crna Gora je građanska , demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava;
Član 6 – Crna Gora jemči i štiti prava i slobode. Prava i slobode su nepovredivi.
Svako je obavezan da poštuje prava i slobode drugih;
Član 19 – Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i sloboda;
Član 62 – Svako ima pravo na rad,na slobodan izbor zanimanja i zapošljavanja, na pravične i humane uslove rada i na zaštitu za vrijeme nezaposlenosti;
Član 64 – Zaposleni imaju pravo na odgovarajuću zaradu,
Zaposleni imaju pravo na ograničeno radno vrijeme i plaćeni odmor. Zaposleni imaju pravo na zaštitu na radu.
Omladina, žene i invalidi uživaju posebnu zaštitu na radu;
Član 67 – Država obezbjeđuje materijalnu sigurnost licu koje je nesposobno za rad i nema sredstava za život;
Član 68 – Jemči se zaštita lica sa invaliditetom;
Član 73 – Majka i dijete uživaju posebnu zaštitu.
Država stvara uslove kojima podstiče rađanje djece.
Zašto građani treba da vide upravo ove članove Ustava Crne Gore? Zato što se u Crnoj Gori zadnjih tridesetak godina ni jedan od njih ne poštuje. Dokazi su nam upravo svi oni koji se godinama pokušavaju uklopiti u ove članove ali im ne da ova vlast koja misli samo na sopstveno bogaćenje a najmanje na one koji su obuhvaćeni ovim članovima Ustava.
Demokratija je davno umrla u Crnoj Gori. Ekološka država smo po Ustavu od 1992. godine. Svjedoci smo da smo tada i bili među najljepšim, najčistijim državama u Evropi, pa i svijetu.

Danas je od ekološke države ostao samo član 2 Ustava da opominje, da smo mogli da smo htjeli, a nijesmo. A imali smo sve, planine, rijeke, more. Šta je to trebalo još jednoj državi da bi očuvala taj status? Samo vlast koja to nije smjela zloupotrijebiti zarad ličnih interesa!
Socijalna pravda ne postoji. Postoje siromašni i bogati. Srednja klasa se izgubila.
Vladavina prava je ostala zaključana u fiokama. Pravo je u službi onih 10% bogatih da bi svoju imovinu branili od nas koji se nalazimo u članovma 6, 19, 62, 64,67, 68,73 i još dosta njih.
Upravo je tih 10%, ne poštujući Ustav Crne Gore, lažnim obećanjima, prevarama, pljunulo na svakog onog građanina zbog kojeg ovi članovi u Ustavu Crne Gore postoje: Majku, dijete, penzionera, radnika, nezaposlenog, invalida, trudnicu, samohranog roditelja, na svakog korisnika narodne kuhinje jer ga je svojim nečinjenjem dovela u situaciju u kojoj se svi nalaze.

Majke su na ulicu zbog oduzetog stečenog prava. Djeca bez dječjeg dodatka, liječena sms porukama. Penzioneri sa minimalnim penzijama. Radnici bez zaštite na radu, uplaćenih doprinosa, nekorištenih, neplaćenih godišnjih odmora. Bivši radnici propalih preduzeća još traže svoja prava. Nezaposleni bez ikakve materijalne podrške. Invalidima se uskraćuje pravo na invalidninu. Trudnice se zapošljavaju na određeno da bi im se dali otkazi.

Samohrani roditelji muku muče sa svake strane, što zbog primanja, alimentacije. Korisnici narodne kuhinje su posebna priča.
Radnička partija će se i te kako boriti za sve ove kategorije. Koliko god ubjeđivali ove kategorije da para nema, mi smo sigurni da ima, samo što svih ovih godina idu u pogrešnom pravcu a i u pogrešne ruke.

Sve dok oni koji su radili i rade, ne budu za svoja primanja mogla da podmire visinu potrošačke korpe, i svi nezaštićeni ne budu zaštićeni da mogu da žive a ne pate, smatraćemo da je u državi onaj koji treba da bude na prvom mjestu, građanin, po Ustavu član 2, još uvijek na zadnjem, jer ova vlast upravo to radi, da bi sa siromašnim građanima mogla da manipuliše i tako ovu državu drži u svojim rukama. Očigledno su zaboravili da nijesu oni država nego narod.