Sedam vekova proslavljanja Svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana u BiH

“Veoma je prijatno proslavljati Tebe kako dolikuje i istinskom vjerom i ovom, dakle pobožnom i radosnom riječju obratiti se Tebi, o prvomučeniče Hristov Stefane. Ti se, pak, za one što te kamenovahu moljaše govoreći: “Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh, jer ne znaju šta čine”. Toga radi, o mnogostradalniče, kao što si se molio za one što Te kamenovahu – još više se moli Vladici mojemu Hristu Bogu za onoga koji Ti se uvijek moli, priziva Te i priznaje Te za stradalnika Hristova i koji sva dobra djela čini u Gospodu Bogu svojemu, prizivajući Tebe u pomoć, jer Tvojim moljenjem primih blagodat od Gospoda Boga i udostojen bih vijenca i časti i skiptra carskoga mojih roditelja svetih, ranijih gospodara srpskih (gospode srpske), kraljeva i careva, da slijedeći životu njihovu i pravilima carskim sve nedostatke ispravljam i upravljam u zemljama Bogom darovanog mi kraljevstva.“

Ovako u Povelji iz 1382. Dubrovčanima naš tadašnji vladar, kako sebe naziva, kralj Srbljem, Bosne , Pomorja, Humske zemlje, Donjih Kraja, Zapadnih strana, Usore, Soli i Podrinja i ostalim, proslavlja svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana. Kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić u istoj Povelji navodi da je ovom svetitelju posvetio novosagrađeni grad i nazvao ga Sveti Stefan. Radi se o današnjem Herceg Novom! U trenutku nastanka ove Povelje on je kralj više od 5 godina, krunisan nad moštima svetog Save od strane mileševskog Mitropolita, a po blagoslovu Patrijarha Jefrema. Nakon krunisanja Stefan Tvrtko na grb Kotromanića stavlja krinove (ljiljane), kao simbol kraljevske vlasti date od Boga. Nema sumnje da su krinovi preuzeti iz Raške nakon krunisanja Tvrtka krunom Nemanjića, jer je kraljevska kruna Nemanjića bila ljiljanova kruna, Takođe, i na njihovom novcu, freskama, crkvama i manastirima nalaze se prikazi ljiljana, koji su u hrišćanskoj Evropi simbolizovali čistotu Presvete Bogorodice.

U svojoj pohvali svetog arhiđakona Stefana, izrečenoj u duhu judeohrišćanske kulture i na njoj sazidane evropske civilizacije, gospodar srednjovjekovne Bosne ispovijeda istovremeno civilizacijske vrijednosti, ali i vrijednosti koje baštini društvo i država kojima vlada. Ovdje nije riječ o krsnoj slavi vladarske porodice Kotromanića, svetom Jovanu Bogoslovu, već o patronu države kojom vlada, zastupniku pred prestolom Boga otaca Tvrtkovih i naših, kojeg on preuzima od Nemanjića činom svog krunisanja u manastiru Mileševa.

Ovakav civilizacijski kod, etika i estetika, odnosno kulturni identitet je egzistirao u srpskim zemljama sve do njihovog uništavanja osmansko-islamskom agresijom i okupacijom pod sultanom Mehmedom II, poznatim kao El-Fatih . O ovoj borbi govori početkom 16. vijeka putopisac Benedikt Kuripešić, navodeći natpis na stećku/mramoru vojvode Radoslava Pavlovića u blizini Rogatice, i svjedoči: „…na velikom nadgrobnom kamenu je istesan na srpskom jeziku i srpskim pismenima natpis sa ovim mislima: Ja, vojvoda Pavlović od Radasela, gospodar i knez ove zemlje, ležim ovdje u ovom grobu. Dok življah, ne mogaše me turski car nikojim junaštvom, ni kakvim darovima, pa ni borbom, ni velikom silom sa moje zemlje ni potisnuti niti pobijediti; još manje sam mislio da se odreknem svoje vjere. Bog mi je dao da sam mnogo puta pobjedio Turke. Hvala Bogu i slava što vazda vjerovah i što svoju zemlju ostavljam još u hrišćanskoj vjeri“.

Proslavljanje svetitelja, patrona-zastupnika, pred Bogom otaca naših je u obliku Krsne Slave postao jedan od temeljnih elemenata kulturnog identiteta Srba i na našim prostorima se može pratiti u različitim oblicima oko posljednjih hiljadu godina. Istovremeno, naš kulturni identitet je stvaralački i progresivan te sasvim u saglasnosti sa kulturnim identitetima ostalih evropskih naroda, čijoj porodici i pripada i čije vrijednosti baštini.

Padom u osmansko-islamsko ropstvo naša država je uništena, a kultura zatomljena. U situaciji koju veliki pjesnik opisuje riječima „isturči se plahi i lakomi“ (koji su često zajedno sa agresorom sistemski uništavali naš kulturni identitet raznim zabranama i najsurovijim kaznama), mnogi ostadoše vjerni svom vjerskom i kulturnom identitetu. Očuvanje identiteta u ovom periodu bilo je plaćano ogromnim žrtvama, čak i sakaćenjem svoje rođene djece kako ne bi postali žrtve „danka u krvi“ i ne bi bili poturčeni, a često i martirijumom (svjedočenjem do smrti).

Nasrtaji na naš kulturni identitet dolazili su i sa hrišćanskog zapada kroz unijaćenje, a i ta vijekovna bitka rezultovala je posebnim sistemom predrasuda, dehumanizacije i mržnje prema Srbima i njihovom kulturnom nasljeđu, koju danas poznajemo kao srbofobiju. Kako je Crkva usljed odsustva države preuzela brigu o njegovanju kulturnog identiteta kod Srba, to je ona zauzela centralno mjesto u djelovanju srbofobije prema nama.

U 20. vijeku nastojanja porobljavanja ili uništenja našeg naroda su se prvenstveno ogledala u pokušajima uništenja našeg kulturnog identiteta. Ne treba, stoga, čuditi da je nacistički general Ler na suđenju 1947. godine, objašnjavajući zašto je bombardovana Narodna biblioteka Srbije, rekao: „…zato što je ona čuvala viševjekovni kulturni kod tog naroda“, niti, pak, zašto je NDH istog tog proljeća svojim rasnim zakonima udarila prvo na kulturni identitet Srba, zabranjujući ćirilicu ili preimenujući Srpsku pravoslavnu crkvu i vjeru. Bio je ovo sastavni dio i priprema genocida nad Srbima provođenog na najbrutalniji način u do tada poznatoj istoriji.

Sa iskustvom preživljenog genocida Srbi su se i u komunističkoj Jugoslaviji sreli sa negiranjem kulturnog identiteta. U ideološkom državnom konceptu, u okviru kojeg je osnovno poslanje komuniste bilo da se bori protiv većinskog nacionalizma u zemlji, Srbima je bilo namijenjeno rasparčavanje, dok je republički identitet Bosne i Hercegovine bio redefinisan na muslimanskoj nacionalnoj matrici. Istovremeno, svako insistiranje na srpskom kulturnom identitetu smatrano je recidivima velikosrpske hegemonije.

Razbijanjem Titove Jugoslavije na istorijsku scenu stupile su aveti prošlosti. Sa jedne strane imamo vojne jedinice, sa nazivima Jure Francetić, Crna legija i HOS, dok, u drugom slučaju, prijeti opasnost u vidu islamističke politike SDA i vojnih jedinica tzv. ABiH pod nazivima El-Fatih, Handžar divizija i tome slično. Tako nastaje šizofrena situacija, gdje snage koje reafirmišu agresore koji su nam uništili srednjovjekovnu državu, istovremeno pokušavaju ukrasti i oteti dio našeg kulturnog identiteta u Bosni i Hercegovini.

Kao odgovor na novu opasnost od ponavljanja genocida i nestanka, Srbi su sa svojim sugrađanima stvorili i sačuvali Republiku Srpsku, dajući za nju u Odbrambeno-otadžbinskom ratu najbolje i najdraže što su imali. Stvaranje Republike Srpske istovremeno je predstavljalo i reafirmaciju kulturnog identiteta i etosa Kotromanića, Pavlovića, Vukovića, Kosača i drugih naših vlastelinskih porodica, a time i svjedočanstvo da je ona još uvijek najzapadnija tačka dosega romejske, odnosno vizantijske civilizacije. U okviru ovakvog kulturnog identiteta podrazumijeva se poštovanje integriteta drugih kultura, to jest suživot i uzajamno poštovanje, ali se istovremeno od drugih očekuje poštovanje naših vrijednosti. (Kruna Kotromanića u Amblemu Republike Srpske)

Danas smo suočeni sa apsurdom presude Ustavnog suda BiH o zabrani Krsne Slave Republike Srpske, svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana, jer je to, šokantno zvuči ali, uvredljivo za druge narode u BiH!?! Ovu odluku i obrazloženje iste mi danas razumijevamo kao novi oblik stare, vijekovne srbofobije (ovaj put projavljene kao pokušaj negiranja Republike Srpske), kakva je manifestovana u vrijeme NDH i nacističke Njemačke ili najmračnijem periodu otomansko-islamske agresije i okupacije.

Sveti arhiđakon i prvomučenik Stefan je i dalje znak i izvor našeg kulturnog identiteta i etosa, ali i potvrda naše pripadnosti autentičnoj evropskoj civilizaciji i njenim vrijednostima. Stvarajući Republiku Srpsku branili smo upravo tu civilizaciju i sistem vrijednosti, plaćajući je našim odsječenim glavama, nekoliko decenija prije nego što se ostatak Evrope suočio sa istim problemom. Nastavljamo danas svoj istorijski hod ka Eshatonu, noseći luču naših predaka, čuvajući i dalje izgrađujući svoj kulturni identitet, svjedočimo da destrukcija i zlo nisu pobijedili, već da su afirmacija života i univerzalnih vrijednosti preživjeli i da će nastaviti da traju.

Ove 2017. godine se navršilo 635 godina od kada naš kralj Stefan Tvrtko I Kotromanić potpisuje Povelju, u kojoj nastavlja predanje svojih predaka, proslavljanje svetog Stefana i 25 godina od obnavljanja našeg kulturnog identiteta stvaranjem Republike Srpske, projavljenog i kroz proslavljanje svog zaštitnika, svetog arhiđakona i provomučenika Stefana!

Dragi i plemeniti Srbi u našoj Republici Srpskoj, Bosni i Hercegovini, rasijanju i gdje god da se nalazite, ali i svi ljudi dobre volje, čestitamo vam Krsnu Slavu, svetog arhiđakona i prvomučenika Stefana, i da je časno, radosno i ponosno proslavljate i čuvate na mnoga ljeta!

(Dušan Pavlović, ISKRA)