Siguran sam da se i blaženopočivši mitropolit Amfilohije danas raduje novom patrijarhu

Piše: Ivan Milošević

Nađoh se danas u čudu. Sa mitropolitom Porfirijem koji je danas izabran za srpskog patrijarha tokom 82. i 83. godine živio sam zajedno u internatu Bogoslovskog fakulteta u Beogrdu u tadašnjoj Ulici 7. jula, pored patrijaršije i ispod konaka knjeginje Ljubice i kultne kafane „?“. Pod krovom bogoslovskog doma u to vrijeme bio je i današnji episkop Joanikije, kao i dobar dio današnjih sveštenika Crnogorsko primorske mitropolije. U to vrijeme dekan Bogoslovskog fakulteta bio je mitropolit Amfilohije.

Ko je mogao tada i pretpostaviti kakvi su sve duhovni pozivi pred njima i kako će oni obilježiti i osmisliti život srpske crkve narednih decenija, pa sve do danas. Kakav li je to duhovni uzlet najavljivao sastav Bogoslovskog fakulteta iz toga vremena? Da nam je tada neko rekao da će dekan Amfilohije biti crnogorski mitropolit i jedan od najcenjenijih prvoslavnih bogoslova u svijetu, a da će Joanikije biti administrator mitropolije nakon smrti Amfilohija i vjerovatno njegov nasljednik, a da će Porfirije postati srpski patrijarh, vjerovatno bi takvoga proroka poslali na jaku jutarnju kafu ili nešto žešće u „?“ kako bi se oslobodio svih tih halucinacija.

Ali, eto sve se to po nekoj Božjoj pravdi tako udesilo i stalo na svoje mjesto i učvrstilo srpsku vjeru i crkvu. Pitam se čime sam to zaslužio da sam u to vrijeme na Bogoslovskom fakultetu živio sa svima njima i tragao za smislom života i vjere. Ni danas vjera i smisao nijesu mi jasniji nego prije 37 godina, ali mi je drago oko srca što sam bio sa ljudima koji danas o svemu tome mnogo više znaju od mene. Nadam se da nešto od toga živi i u meni, ali skriveno i ne u takvoj formi kao kod Porfirija i Joanikija! Vjetrovi života odvukli su me na drugu stranu, a danas se pitam da li je ona strana na kojoj sam bio prije 37 godina bila baš ona prava, ali koju tada nijesam prepoznao. Srećom prepoznali su je i svojim životima svjedoče je novi patrijarh i u Boga se nadam novi crnogorski mitropolit!

Nijesam sa Porfirijem prije 37 godina bio toliko blizak kao sa Joanikijem, ali stalno smo se pozdravljali u menzi bogoslovskog doma, ali i sretali na Filosofskom fakultetu, gdje je Porfirije studirao arheologiju, a ja filosofiju. Porfirije je bio u grupi studenata koji su dolazili iz Čuruga, banatskog mističnog sela, gdje je skoro svaka porodica imala barem po jednog sveštenika. Sjećam se da su svi oni bili vedrog duha, spremni na šalu i ništa im nije bilo teško.

I tek danas mi je jasna ili je barem slutim i uloga mitropolita Amfilohija u obnavljanju srpske crkve. Sve koje sam pomenuo u ovom kratkom osvrtu na vrijeme prije 37 godina bili su njegovi đaci. Sada znam da bez njega ni oni danas ne bi bili ono što su danas. Ja sam izgleda malo omanuo i otišao gdje ne treba, ali čudni su putevi Gospodnji i ko zna šta i mene čeka u budućnosti. U glavi mi još odjekuju riječi koje mi je mitropolit Amfilohije kao mladom i zaluđenom studentu filosofije i intelektualnom tragaču za istinom na Bogoslovskom fakultetu, šapatom slao. Čudni su putevi Gospodnji i našeg mitropolita Amfilohija i siguran sam da se i on danas raduje novom patrijarhu i crnogorskom mitropolitu. Čini mi se da ih je on za sve ovo pripremao i još prije 37 godina! Samo da skontam još kakva je moja uloga u svemu tome, pa da onda mirno nastavim da krckam ovaj život zaludni!

I bez toga siguran sam da su i novi srpski patrijarh i novi crnogorski mitropolit plod učenja i ljubavi mitropolita Amfilohija. Siguran sam da i oni znaju da pored Gospoda Oca imaju i svoga duhovno-zemaljskog oca – mitropolita Amfilohija! Njihov put je i njegov put i Srbe zbog toga ne treba da je strah od budućnosti. U rukama takvih očeva ne preostaje im ništa drugo nego da sve pobijede i to ne mačem i ognjem, nego ljubavlju i pravom vjerom!