Piše: Dževad Galijađević

PROSTOR BEZ SUVERENITETA I INTEGRITETA

Bosna i Hercegovina nije država: ona nema suverenitet jer on pripada Vjeću za inplementaciju mira, OHR-a, Visokom predstavniku, NATO alijansi i ambasadorima zapadnih zemalja. Bošnjačka i Švapska pamet u BiH ne planiraju ništa novo, nemaju cilja, osim: kako smjeniti Dodika ili kako ga uhapsiti, kako protjerati ili ga ubiti? ž

Zato BiH nema ni politički ni ustavno-pravni integritet: u njoj je svaki „putnik namjernik“, upućen iz Njemačke ili Velike Britanije, ustavotvorac i zakonodavac. Hiljadu odluka kojima se proglašavaju ustavne promjene ili  donose zakoni najvišeg reda i suspenduje pravo na rad, na bavljenje politikom i pravo na život.

BiH nema ni unutrašnju, suverenu sudsku vlast već u njoj dolaze španski državljani poput Ranka Kavesona da joj vode Sud Bosne i Hercegovine i još trećina stranih, zapadnih sudija konstituiše najviši,  Ustavni sud BiH. Pravo pitanje je: Ko obmanjuje Bošnjake da je nešto ovakvo, nešto što uopšte nije država, zaštićeno kao država od koje se niko ne smije odvojiti ili otcuijepiti?

Međunarodno pravo i Povelja Ujedinjenih nacija navodno štite opstojnost država i njihov integritet i suverenitet ali… Bosna i Hercegovina nije država, ona je samo prostor inplementacije Mirovnog sporazuma i nije država kojoj će Ujedinjene nacije ili neko drugi garantovati suverenitet i integritet jer tp ne postoji.

A kad toga nema – ne postoji ni država štićena pravom.

Prostorom BiH upravlja se sa zapada i važnije od Ustava koji je samo jedan mali, četverorazredni, privjesak mirovnog sporazuma (Aneks 4.), su signali i upute o političkom i ustavnom kursu, koji treba slijediti.  Danas međutim, sa Zapada stižu prilično oprečni, nepovezani signali: Britanci misle jedno a Njemci drugo: Amerikanci i Francuzi su zauzeti Ukrajinom – zemlja mirovnog sporazuma, bez funkcionalnog ustavnog poretka, je na čekanju. Nema se vremena.

Zato, ne treba imati iluzije: u svijesti većine zapadnjaka istorija BiH i etno-religijskih odnosa u njoj, u najboljem slučaju, predstavlja tek gomilu neodređenih pojmova, beskorisnih  saznanja, propagandistički kreiranih floskula i parola; oblikovanih u ratu za potrebe  obavještajnog, vojnog i ekonomskog pohoda razvijenih zapadnih zemalja na Balkan, od Američke, Britanske, Njemačke i Francuske štampe i njihovih elektronskih medija. U zapadnoj javnosti taj pohod je pravdan potrebom nastavka obračuna sa „Crvenom imperijom SSSR“, Rusijom te komunizmom inspirisanom diktaturom u Srbiji, naročito. Savremene ideološke predstave o „Ruskoj prjetnji“ i navodno aktivnoj ulozi srpskog naroda u njoj, postale su, za zapadne vlade i medije, zgodan način da se izvrši besomučni obračun sa Srbima i sa Miloradom Dodikom te da se identifikuju različite politike i nacionalne stranke kao destruktivne a da se, istovremeno, ekstremistički režim u Sarajevu amnestira unapred od fundamentalizma i podrške terorističkim grupama.

Zahvaljujući tom pristupu velikh zapadnih sila, jačanje islama u sarajevskoj politici postajalo je otvorenije, agresivnije, primitivnije, čak, i dugoročno značajnije, nego što to propagandne predstave i slogani iz zapadnih medija otkrivaju vlastitoj javnosti. Sarajevski socijal-demokrate – „Titova politička kopilad“ su shvatili poruku i počeli se takmičiti sa naslijeđem dinastije Izetbegović, sa SDA i Mladim muslimanima. Da se jasno vidi, ko to više mrzi Srbe i Hrvate – ko više laže narodu o prošlosti i budućnosti da zamagli sadašnjost i da se zna ko je od Bošnjaka spremniji na rat i na sukob.

Zašto je Zapad sve to pogrešno interpretirao: zašto je razvijao politiku koja ojačava mržnju, održava i razvija opšte muslimanske stereotipe o islamofobiji i antiislamskom neokolonijalizmu; zašto je izgrađivao alibi i opravdanje za stalno negiranje i skrivanje radikalizma i ekstremizma te tako doprinosio procesu otuđenja muslimana BiH od etničke braće: očito iz posebnih geopolitičkih potreba i sebičnih ekonomskih interesa. Samo zbog toga nije htio uticati na štetni, antiustavni i antievropski kurs sarajevske politike?

Posebno je pitanje: zašto je nekadašnji glavni grad; centar kulture i demokratije u BiH, Sarajevo i zašto su istaknute sarajlije, slijedili taj kurs i put, pokazujući nesposobnost suočavanja sa problemima, povinujući se vremenu i politici, mnogih, bivših komunista podstaknutih osrednjim i krvoločnim ideologijama, prkosno i agresivno demonstrirali da ne znaju i ne žele se stidjeti samih sebe takvih kakvi su danas i sjetiti se svoje veličine nekad.

Da ih i ne dotiče činjenica da su, u tom gradu svi nesretni, da već odavno ne vole nikoga drugačijeg, čak ni istog ili sličnog; da su zaboravili stvarati  bilo šta vrjedno a da se zbog onoga što čine svim narodima i ljudima u zemlji ne osjećaju nimalo krivim.

HAZAR(DER) IZ BUGOJNA U ULOZI MINISTRA ODBRANE:

Sarajevo je kvazi intelektualno središte demagogije, ekonomske moći,  sudbine i emocija Bošnjaka, mirno je posmatralo kako mnoge slabiće među pripadnicima bošnjačkog i drugih naroda u njegovo ime dovlače stranci i njihovi predstavnici, u sramotnu, javnu ispovjedaonicu najgoru od svih, u kojoj „samo“ trebaju, u ime cijelog svog naroda, prihvatiti politiku sukoba i odricanja od bilo kog elemnta državnosti BiH te potpunu krivicu za sve što se dešavalo u ratu i poslije njega – za zločine čak i one što će se „sigurno“ desiti, pripisivati komšijama.

Stara je to priča: od pamtivjeka, javnom, sarajevskom scenom, stupaju mnogi politički magarci i sluge  svakog političkog sistema; „od Kulina bana i dobrijeh dana“ do Osmanske Turske, Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije pa onda endehazije i silnih ustašluka -nestašluka, „handžar divizije“, do Tita i Alije.

Uvijek je čaršijski sluga bio samo sluga. Kao što u radikalnome islamizmu postoje propovjednici mržnje, tako i u ovim, našim, Dejtonskim demokratijama postoje propovjednici sramote, osobito među tom lažnom elitom čiji kvazi bosanski prozelitizam nije ništa manji od onog kod vehabija koji su nekad jurili prema Siriji; kao svom cilju i propasti.  Eto tako izgleda pravo terorisanje i bez ubijanja ali kada zatreba: biće i ubijanja? Zar ne?

Dinastija Izetbegović se povukla sa vlasti ali tek, nakon što je vlastiti narod dovela u stanje potpunog ludila i na raskrsnicu na kojoj je svaki izbor pogrešan a svaki put stranputica – potpuni ćorsokak i bezizlaz.

Nužno je pronaći način i politiku koja bi vratila povjerenje među narodima i učiniti taj jedini pravilni korak u budućnost za koji Bakir Izetbegović nije bio sposoban a ni voljan, ali za koji nisu sposobne ni stranke nove vlasti „Trojke“ ili „Petorke“ – kako god se zvali. 

Djeluje prilično jednostavno: konstatovati da je aktuelni ministar odbrane u Savjetu ministara, prosto budala ili obični kafanski dripac koji nešto mrljavi i brblja na televizijama poput: Hajat TV, BH TV i FACE TV.  Toliko mržnje prema Srbima i Republici Srpskoj i toliko uvreda na račun legitimnog i legalnog Predsjednika Republike Srpske, nikada do sada, nije izrečeno u javnom prostoru. Izmišljeni obavještajni podaci o planiranom bjekstvu Milorada Dodika iz BiH i upotreba termina poput „buzdovan“, „kukavica“, „novi Zmaj od Šipova“, „kriminalac“. „secesionista“, izrečenih posebno pred hadži Senadom Hadžifejzovićem na FACE TV, da je i mržnjom otrovani hadžija pokušao ublažiti opšti utisak mučnine. Jeli to slika Bošnjačkog patriotizma i ljubavi prema državi – kako se promnoviše ideja zajedničkog života i opstanka države u ovom formatu i ovim granicama? Šta je u stvari Bosna i Hercegovina i kakav kraj zaslužuje, ako pripada ovakvim političkim naplavinama poput Zukana Heleza?

Na kraju krajeva, time bi se ova priča završila: tačnom kvalifikacijom „zelenog drekavca u vojničkom šinjelu“ i sve bi ostalo tamo gdje jeste i gdje je oduvijek bilo.

Ako neko želi govoriti o samoniklom i agresivnom idiotu u politici predstavljajući ga kao izuzetak ili  slučajnu pojavu  onda mora zaboraviti prvo: Denisa Bećirovića i njegovu partijsku jaranicu Benjaminu Karić a zatim i lažne Hrvate (zlatnog ljiljana Željka Komšića i agresivnog lajavca iz Breze, Dejana Kovačevića) koji nastupaju javno, puni patološke mržnje prema Srbima i Hrvatima. Ono što je simptomatično jeste taj dualizam  – dva imena koja nosi „ministar vojni“ pri čemu je Zukan arapskog porijekla (mač kičme) a Helez ime hebrejskog porijekla (naoružan, raspušten). Eto tako, na čelu ministarstva odbrane je polu Židov i polu arapin – u istom tijelu je, bez sumnje antidržavni, antibosanski klovn, koji pripada semitskom  plemenu i narodu a ne slovensko-ilirskim narodima i njihovoj istoriji. Kao i njegova sunarodnjakinja Benjamina Londrec Karić i Predsjednik suda BiH Ranko Kaveson Debevec.

Bugojanski zeleni kadar – „Bošnjački Zelenski“ – hazarskog porijekla koji je sa hadžijom iz Sjenice tupio o Bošnjaštvu i odbrani Bosne i Hercegovine. Jadna je ta država koju na ovaj način brane jedan hazar i jedan sandžaklija u kojima se nataložio spoj osmanskog i komunističkog političkog smrada Brozove diktature.

Da li iznošenjem stava o ovom dripcu u fotelji ministra i njegovoj sabraći u institucijama Bosne i Hercegovine može dovesti do optužbi za anti-semitizam? Ali… vrijedi rizikovati…. baš vrijedi, jer djeluje čudno: da su baš takvi, od Ukrajine do Bosne najveće patriote.

Koji, onako usput, stalno prizivaju i vode, najkrvavije ratove.

Izvor: Pravda