Simulacija protesta
Sa jednog protesta u Podgorici
Priča se da je juče na protestu koji su organizovali demokratizovani bečići, demosi i nekakva crnogorska partija (otkud i to?), okupljenih bilo tačno toliko da su mogli svi pod jedan kišobran stati. I to komotno…
Skup se, valjda, održao na Žabljaku, sa grlatom porukom – Ne boj se: ovo je naša zemlja, ne damo je. Itd…
Tako da ti je, mr „naš“ Aleksa, u svom maniru, bio glasan, ne i dovoljno jasan. Nešto je prijetio, podizao prst, otkrivao toplu vodu, objašnjavao da ovako, ama više ne ide, da ne damo šume, koje su izvor kiseonika, pluća ovih gora…
Lekića nije bilo, ni među narodom, kamoli za revolucionarnim mikrofonom.
Pretpostavlja se da je posrijedi nagli pad elana, hvatanje u klopku uninija, buđenje intelektualnog skepticizma koji je veoma opasan po svakog lidera, figuru koja se mora moći nadati uprkos svemu. Ne veli se džaba da je sumnja privilegija dokonih.
Miodrag, istina, uživljeno i poneseno govori na istorijske teme, dočim ga pitanja ekocida ne pokreću. Ne uspijevaju mu dati vjetar u leđa, poharani čempresi, provaljeni park, ucijevčene riječce, nisu događaji koji su u stanju zaverglati lekijev retorički motor. (Rado izbjegava i ekonomska pitanja…)
Tako su otporni i stabilni, iznad svega razumni i dosledni žabljačani, ostali duboko razočarani. Osjetili su se iznevjerenim.
Pomislili su: zar se ovako mlako i pozerski brani nacionalni park od neprocjenjivog značaja? Brani li se, bratijo, dakle jeftinom frazeologijom i ispraznom pričom? Okupljanjem koje ni samo u sebe ne vjeruje, i tu je radi kamere?
Ali, i to ima svoj razlog, jer ti se naši velikani od političara guraju i laktaju koji će prozborit koju na trgu u Podgorici, rijetko, pak, neki pokazuje interesovanje da se obrati ljudima u, npr., Andrijevici ili Mojkovcu.
To je, bez daljnjeg, preraslo u pitanje stila kod građanskih (podgoričkih) političara, tih urbanih esteta kojim sjeverna publika nije, očigledno, sasvim po ukusu. Aha, takav ti je – provincijski pozer!
Ne treba zaboraviti u priči oko Lekića dvije stvari. Ljudi su ga zvali i on se stavio na čelo fronta. I pobijedio i svoju pobjedu nije odbranio. Poslije toga je krenuo na rušenje fronta. I naravno nije uspio. Kolika je njegova snaga i politička moć pokazao je kasnije. Iz toga treba izvući zaključak. I pored toga što je dobar političar i diplomata naravno njegova snaga je proizilazi la iz glasača DF a. Evo vidite paradoks sad mu ne smeta da je sporedna ličnost u tim nekim savezima a u frontu je bio prvi. Ista priča sa Gora nom i Jankom zlaze iz stranaka i saveza koji ih je stvorio da bi ulazili u neke sporedne saveze. Pa šta je u pitanju.??? Novac ili sujeta…..
Diktator je gotov ,a ti pisite i unosite zabunu u opozicione redove,nece Vam to proci.
Ko Vam potpisuje ovaj tekst Sibin,honorarni saradnik udbe.
Ovaj gore, oskarovac, previđa li ključnu stvar. Lakija su na političku pozornicu izveli Srbi. I, oni su ga proovisali. Ali, on to ne priznaje. Zato ga ni ja ne štujem. Svrab ga spopane na ijednu asocijaciju o Srbima. Zato, eto mu Vijesti, i druge familije. Neka se tamo lopta….
Sve si rekao.
Laki, nije za borovinu, za čuke, i provalije.
Mada, ima gore, neku brvnaricu, koju koristi, kad studira strategije državnog udara Kurcija Malapartea. Ili, čita Đuzepea Ungaretija. Možda, Montaleovog ‘Dinarskog leptira’.
Ne, u brvnarici, sa makazama, iseca novinske članke, i lijepi po borovim gredama. I, masira listove nogu smolom od omorike.
Ne od juče, svikli na karavane, planinštaci znadu i Bečićeve tiradice. Koliko je fucmuka sličnih projezdilo Šarancima, od Moša, do potonjih jagnjofuka.
Sto se tice Miodraga Lekića, on je kao rijetko ko za vrijeme bombardovanja, u Rimu na televiziji srcano, ljudski i pošteno branio nase stavove od raznih aždaja. Jedini koji je to radio sa takvom brilijantnoscu je bio Dragos Kalajic. Istinski patriota, gospodin i intelektualac. Ne smijemo zaboraviti i jedini legalno izabrani predsjednik Crne Gore kojem je otet mandat na pravdi Boga uz prijetnju oruzane sile, uz klasični milicijski puč. Ali posto se glava u ovoj drzavi ne moze dici od raznih Danilovića, Mandica, Becica, Medojevica i ostalih „opozicionara“, sta treba da radi čovjek koji je pobijedio na predsjednickim izborima? A jedini je to uspio. Niko ne bi dao glas ranije nabrojanim individuama, nego narod dade glas bas njemu? I takav jedan politicki potencijal treba uprljati, uflekati, izbaciti iz igre ubacivanjem raznih morackih udbaskih tastera. Ne, Lekic mi.je ni rod ni.pomozi Bog, ali je jedino rješenje zau predsjednika u igri kad ode ova hobotnica pa makar imao sto godina.
Lekicu je samo falilo malo hrabrosti 2013-te, kao i snage DF-a da sprijeci kradju na vaznim briackim mjestima.
Potpuno si u pravu Oskare. Jedini čovjek kakvog trebamo umjeren, elokventan, obrazovan, pošten. Ali u Crnoj Gori, sada u Montenegru, vazda su bile bukadžije u modi, ljudi koji govore što glasnije, ne daju nikom doći do riječi, za sve su u pravu, u sve se razumiju, ne postoji autoritet kojeg poštuju, osim onoga ko je na vlasti prema kojem imaju podanički odnos jer bi i oni bili isti samo da ih zapadne. Zato nam se sve ovo i dešava. Pametni ljudi su davno napustili ovu zemlju bezobraznih neznalica i poltrona.
Svaka cast Sibine.
Svaku ti potpisuje!!!
E bravo Bog ti pomogao. Tačno tako.