Sinđelićev „drugi državni udar“

Piše: Dr Momčilo D. Pejović

O „državnom udaru“, prije svega „na Gospodara“ pa tek onda na obnovljenu, nezavisnu, najstariju ekološku, (proev)ropsku, NATO-vsku, DPS-ovsko vertikalnu i pra(n)vu, nebesko plavu državu, iz oktobra 2016. godine, u Crnoj Gori do današnjega dana napisano je na desetine i desetine tekstova, a tokom sudskoga procesa u predmetu Ks. br. 14/2017 pred Višim sudom u Podgorici, koji traje već više od godinu i po dana, prikupljeno je nekoliko desetina ’iljada stranica što dokaz(a)nog a što montiranog materijala, a možete (li) zamisliti da još nije snimljen barem jedan film!

Kakva tragi-komedija za crnogorsku nezavisnu pozorišno-filmsku kinematografiju, a posebno za njene zrele, odane i dokaz(a)ne DPS scenariste i režisere. Nije valjda da čekaju mig ili naredbu od Gospodara i(li) Specijalnog državnog tužioca da se i to uradi s mjesta i pod ’itno, pa kako god ispane samo ne nalik „državnom udaru“!

Mada nije sve (pro)nađeno niti su puške iz jezera (iz)vađene, materijala ne može da fali ni scenaristi niti režiseru. A pare se lako mogu naći, jer ih je preteklo od (pro)palog pokušaja, na vrijeme (ot)krivenog ili lično (pri)javljenog, prilikom hapšenja pojedinaca i zaplijene skrivenog oružja, municije i maskirnih uniformi sa gas maskama, sve odrađeno od „odreda za specijalne namjene“, (u)redno po nekolika puta (pre)brojeno i novčanice (s)pakovane u veliku „kufijertu“ pod mohurom Višega suda u Podgorici, pa zamandaljeno zajedno sa „nakitom“ u neku veliku kasu smještenu u podrumu toga suda.

Tri ili četiri teksta sam objavio na temu „državnog udara“ i „suđenja vijeka“ pa Vas neću, poštovani čitaoci, time opterećivati a nemam Vi ništa novo ni reći, sem da ostajem pri svemu onome što sam prethodno napisao. Samo bih dodao da je u cijelom „državnom udaru“ prije svega riječ o nečijem jalovo osmišljenom „drža(v)nom (u)daru“ zarad onih na vlasti i nadasve interesa njihovoga „vladara i Gospodara“ da ostane na vlasti do starosne penzije, ako mu kad na um dođe pa se nekako nakani i pošto pozavršava neke svoje biznis „zaboravljene“ firme i rabote!

Tako mi te njegove „demokratske vladavine“, koja se za ove skoro tri decenije može (po)faliti samo brojnim aferama, velikim državnim spoljnjim dugovanjima, pljačkaškom tranzicijom i vaučerizacijom, u socijalnom smislu većinski osiromašenim stanovništvom i državnim udarom bez oružja, a od strane desetak osoba koje nijesu kadri fizički pretrčati sto metara za dva do tri minuta.

Da li je slučajnost u pitanju ili nečija namjera da se baš ovih dana dešava „d(r)ugi držav(n)i (u)dar“, koji je opet montiran odnosno „pripreman“ izvan granica (proev)ropske Crne Gore bilo to u nekoj seoskoj kafanici ili nekom „Happy“ tv društvancu sa voditeljem više kao zabavljačem i provokatorom pa se „vojvodi Sinđeliću“ opet otrglo kontroli da reče ono što se sada ne smije reći „da nije bilo državnog udara i (…) da je sve izmišljena priča“, a sve u cilju da se spasu pritvorene osobe, koje već više od dvije godine čame u zatvoru u Spužu čekajući presudu Višega suda u Podgorici.

Gle slučajnosti, prije nešto više od dva vijeka ili tačnije rečeno dva mjeseca je prije nego će se ispunite 210 godina od kada je bio „Boj na Čegru“ kada je neustrašivi i hrabri vojvoda Stevan Sinđelić prije nego je poginuo, sa namjerom, shvatajući opasnost od brojno nadmoćnijeg neprijatelja, pucao iz svoje kubure u burad sa barutom u svom šancu kada su ga Turci opkolili sa sviju strana, a on im bio na dohvat njihovih isukanih jatagana.

Danas jedan Saša (ili) Aleksandar Sinđelić pokušava ili sa namjerom „puca bez oružja“ i čini „drugi držav(n)i (na) (u)dar“ kojim bi spasio zatočene Srbe osumnjičene za „državni udar“ iz oktobra 2016. godine u Crnoj Gori, negirajući sve ono što je nekada govorio kao „svjedok saradnik“ prilikom saslušanja u Višem sudu u Podgorici!?

Naravno, nema tu nikakve hrabrosti niti primisli o činu koji bi mogao imati dodirnih tačaka sa slavnim vojvodom Stevanom Sinđelićem na Čegru. Međutim, stoji činjenica da je samo slučajnost što su njih dvojica samo prezimenjaci, od kojih je Stevan Sinđelić na bojnome polju dobio vojvodsku titulu i hrabro poginuo braneći svoj narod, Srbiju i srpstvo od turskog osvajača, a drugi je stekao vojvodsku titulu na dar od onih koji sjedeći „vojuju“ za „srpski narod“!

Ipak, ono što je ovih dana izjavio Saša (ili) Aleksandar Sinđelić je „prav(n)i pucanj“, mada bez oružja koji se desio u nekoj kafanici ili „Happy tv studiju“ i ima izvjesnog značaja, makar kao pokajnička uloga za sve ono što je bilo od njegove strane stavljano na teret osumnjičenima u prvom „državnom udaru“, bez obzira na presudu koju bude donio Viši sud u Podgorici u predmetu Ks. br. 14/2017.

Negirajuća izjava, koju je ovih dana marta mjeseca 2019. godine dao za počinjeni „državni udar“ iz oktobra mjeseca 2016. godine, je salto mortale ne samo za Sašu (ili) Aleksandra Sinđelića, kao osobe koja je javno preko medija demantovala sve ono što je izrekla u svojstvu „svjedoka (sa)radnika“ u Višem sudu u Podgorici tokom saslušanja i odgovora koje smo imali priliku čuti tokom ispitivanja, nego i za Specijalnog državnog tužioca i ujedno sudiju Višeg suda u Podgorici. Sasvim je bez značaja šta će u završnoj riječi biti od strane odbrane ili kakva će biti „presuda“ izrečena, a koju će danas ili ovih dana donijeti sudija Višega suda u Podgorici!

Izjava Saše (ili) Aleksandra Sinđelića od marta mjeseca 2019 godine, data ili prenijeta preko elektronskih ili štampanih medija, je upravo „d(r)ugi držav(n)i (u)dar“ od strane onih koji su sudjelovali u prvom „državnom udaru“ iz oktobra mjeseca 2016. godine. Da li bi martovska izjava mogla biti „prav(n)i držav(n)i (u)dar“ koji će imati za posljedicu (i) nečiji „moždani udar“, a za osumnjičene oslobađajuću presudu u krajnjem slučaju? A možda je riječ o „d(r)ugom drža(v)nom (u)daru“ radi spašavanja onih drugih koji su duboko involvirani u cijeli slučaj svakako sa još nekom namjerom? Da li će martovskom izjavom svjedoka saradnika biti okončana sudska farsa za „državni udar“ iz oktobra 2016. godine ili će se sve staviti „ad acta“ do nekog novog „svjedoka saradnika“ i iz jezera izvađenog dokaz(a)nog materijala?

U današnjoj NATO-vskoj (proev)ropskoj Crnoj Gori čudna dešavanja su sasvim normalna pojava i prije bi moglo biti iznenađenje da se slično nešto opet ne desi, a sve u interesu njenog „punog demokratskog i (p)ravnog kapaciteta“! Zadržavam pravo na završnu riječ!?