Sjećanje: Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije – Pogrebno slovo Patrijarhu Pavlu

Svesvjatjejši Arhiepiskope konstantinopoljski i vaseljenski Patrijarše, Blaženjejši, Preosvjaščenješi Arhiepiskopi i Episkopi Crkve Hristove, časni sabore naroda Božjeg,

Vi ste svjetlost svijetu. Ne može se svjetiljka sakriti koja na gori stoji… riječ je, draga braćo i sestre, Hrista Boga upućena sljedbenicima Njegovim, istovremeno i kao priziv i kao istina, bezbroj puta potvrđena u dvehiljadegodišnjoj istoriji Crkve Božje. Jedan od živonosnih svjedoka istinitosti ovih riječi Gospodnjih počiva ovdje pred nama okrenut licem prema vječnosti, prema neprolaznom Carstvu nebeskom, kao bezmjernoj mjeri, kako njegovog tako i života svih ljudi i svih zemljaskih naroda.

Da se zaista ovaj skromni, tihi čovjek, koji je nimalo slučajno dobio ime Apostola naroda Pavla, preobrazio u svjetlost svijetu i postao svjetiljka koja na gori stoji, svjedoci ste svi vi sabrani danas oko njegovog odra; svjedoci su i ove desetine i stotine hiljada ljudi koji su ovih dana hrlili kao rijeka ne bi li se samo dotakli njega i vidjeli nebeski pokoj i mir zračeći sa njegovog upokojenog lika.

Na blaženog spomena Patrijarhu Pavlu ispunjuje se, očevidno, riječ koju je sam izgovorio za druge: Kad se čovjek rodi, ceo svijet se raduje, a samo on plače. Ali treba živjeti tako, da kada se on upokoji cio svijet plače, a samo se on raduje. I zaista, da ovaj Božji čovjek Pavle nije živio dostojno svog ljudskog i hrišćanskog zvanja, kako bi se moglo dogoditi da ovakva i ovolika tuga prožme ovaj milionski grad, i šire od njega? Što je još čudnije, sveprožimajuća tuga, nije obično tugovanje za gubitkom nekog ko nam je mio i drag, nego već sada i ovdje postaje radosna tuga, radostotvorna tuga. Tuga je jer predstavlja rastanak i gubitak; radost je jer osjećamo i znamo da onaj koga gubimo i koji odlazi, ostaje sa nama i među nama postajući još prisutniji Duhom Svetim nego što je bio dok je tjelesno sa nama živio i među nama hodio.

U tome i jeste i uvjek je bio paradoks života istinskih i pravih ljudi: svojim odlaskom oni ne samo što ne nestaju, nego postaju sve prisutniji u ljudskom životu, postajući uz to i mjera i kriterij svoga vremena i zbivanja svoga vremena.

Kako se to objašnjava? Kako to objasniti u životu Patrijarha Pavla? Prvo i osnovno objašnjenje: mladić Gojko Stojčević, monah, sveštenik, Episkop Pavle je kao i svi Sveti i istinski ljudi prije njega – uvjek tvorio ono što je govorio. Prije svega, ovaj pokojnik što je pred nama bio je čovjek duboke i stamene vjere u Živoga Hrista Boga u Crkvi Njegovoj tj. vjere koja djela, jer vjera bez djela je mrtva. On je na bogoliki način, riječ pretvarao u djelo, darujući djelu smisao vječni i neprolazni.

Govoreći i propovijedajući Evanđelje Patrijarh Pavle ovaploćivao je Evanđelje, blagu vijest vječnog života, u svoj život, postao je hodeće Evanđelje postajući blaga, dobra vijest ljudima i svima stvorenjima. Svojom vjerom i životom po vjeri, on je pokazao istinitost riječi Teofila Antiohijskog: Pokaži mi tvoga čovjeka, da ti pokažem moga Boga. Nebesa pripovijedaju slavu Božiju, ali ništa i niko nije u stanju da posvjedoči postojanje Boga i istinu Božiju, koliko pravi Čovjek. U neprekidnoj povorci onih koji su ovih dana pristupali Patrijarhu, na pitanje jednoj djevojci zašto to čini čuo se njen odgovor: Zato što je on čovjek visokog morala i velikog poštenja.

Riječ Patrijarha Pavla je bila blaga a njegovi dokazi jaki; šta više najjači dokaz istinitosti njegove riječi bio je upravo njegov život. Jer, po riječi jednog njegovog svetog predhodnika: Svaka riječ ima svoju protiv riječ; jedino se ne može suprotstaviti ništa i niko – istinskom životu.

Patrijah Pavle je čovjek djelatne, djelotvorne vjere i podviga, a time i čovjek vjernosti istini Božijoj – do smrti. U njemu se, po proroku srela milost i istina, pravda i ljubav zagrlila. Znao je i saglasno tome je živio da se zlo u drugima ne liječi i ne može izliječiti svojim zlom: Pravda Boga istonoga majke Jevrosime bila je mjera njegovog odnosa prema svojima i prema tuđima bez razlike. Istom ljubavlju je volio svoj Bogom mu povjereni narod, i svaki drugi narod, i svakog čovjeka kao bogoliko biće i svako stvorenje Božje.

Patrijarh Pavle nikome ne sudi, on samo rasuđuje, poštujući slobodu svakoga. Trezveumni znalac ljudske prirode, on nikada ne povlađuje ni svojim ni tuđim strastima, zabludama i samoljublju. Čitavog života se trudio da ne bude nikome na teretu. Sve što je bio i što je imao – davao je drugome, na prirodan nenametljiv način, ništa za sebe ne tražeći…

Svojim nesebičnim i nenametljivim življenjem među nama, više nego li svojim riječima, ovaj Sveti starac i cjelosni čovjek Crkve Božje Hristove, probudio je evo ovih dana skrivenu dobrotu, čovječnost i bogoljublje i bratoljublje u hiljadama duša koje su ga na mrtvačkom odru prepoznale kao svoga najrođenijega, brata, oca, prijatelja, koji ih nikad neće zaboraviti ili ostaviti.

Pitao sam se poslednje dvije godine njegove staračke nemoći i vezanosti za postelju u bolnici: Šta to znači? Što je Bog popustio na njega i na nas takvu probu i iskušenje? Na kraju od ovogodišnjeg praznika Usjekovanja Sv. Jovana Krstitelja, njegovog rođendana, u čijem znaku se odvijao sav njegov život, našao sam odgovor na ovo pitanje: Ovdje je njegov Hristoliki i Hristonosni život postao u punoj mjeri i dubinski Hristolik. Naime ako se u toku svog života trudio da propovijeđu i poukama poučava i tješi ljude, to je svojim staračim stradanjem i bolovima – učestvovao ćutljivo i stvarno u bolu i patnji svojih sapatnika bolesnika na VMA. Trudeći se čitavog života da bude saradnik Božji, on se na kraju saraspeo Hristu i ponio krst svojih bližnjih sapatnika i sastradalnika svojih bez rječi i bez ropota.

Saraspeo se Hristu Patrijah Pavle i svojim bližnjima, da bi sa Njim i sa njima vaskrsao i ušao u radost Gospoda svoga.

Gospode, podari slugi vjernom tvome i ocu našem Patrijarh Pavlu, vječno Carstvo Tvoje kojim je živio i za kojim je čeznuo, Carstvo Oca i Sina i Duha Svetoga vo vijek vijeka. Amin!

(Katiheta Branislav Ilić, Mitropolija)