Sjećanje na srpskog Mikelanđela – Nikšićanina Miloša Šobajića

Piše: Dr Blažo Zlopaša

Prije tri godine napustio nas je srpski Mekalađelo, Nikšićanin Miloš Šobajić preselio se u vječnost, ispraćen Njegoševom misli: „ Blago tome ko dovjeka živi imao se rašta i roditi“. Njegovo djelo to će potvrđivati, jer ga je uvrstilo u najpoznatija svjetska imena u domenu kulturološkog stvaralaštva. Sudbina je htjela, poznavajući njegovo vragolasto djetinstvo, ispoljavajući čudesnu energiju za divljenje, koju je zadržao do njegovog poslednjeg trenutka, da sam poslednji koji je čuo Miloševu živu riječ iz bolesničke postelje. Svakodnevno smo razgovarali i po nekolika puta, što mi je bilo omogućeno dozvoljenim kontaktima sa kolegama klinike. Nastojao sam da naše razgovore svedem na nivo humora dva „vječita djeteta“, što je karakterisalo naše druženje, a jedna od Miloševih karakternih osobina bio je humor, koji je zadržao do poslednjeg trenutka i u bolesničkom krevetu, na rastanku sa životom. Na moja svakodnevna pitanja kako se osjeća, odgovorio bi: „Čas bolje, čas gore!“ Naredni dan isti odgovor. Kad se ne bi javio na propušteni poziv, moja zabrinutost se uvećavala. Ali, jedinstveni Miloš, smogao bi snage da mi iz bolesničke postelje šalje i duhovite poruke. Poslednja koju je napisao, kad se rastajao sa životom, sve kazuje o planetarnom velikanu umjetnosti, srpskom Mikelanđelju: “Nijesam dobro, borim se, ali se nadam da ću iz ovog „Trećeg svjetskog rata“ izaći kao pobjednik!“. Ovakve duhovite poruke čovjeka iz bolesničke postelje, koji se rastaje sa životom vraćale bi mi nadu, u nešto što je nerealno, da će njegova energija, meni znana iz njegovog djetinjstva u Nikšiću, gradu koga je neizmjerno volio, pobjediti opasnog ubicu, koronu, koji je stvoren i rođen na Zapadu, kako ga je Miloš vidio. U jednom razgovoru priznao mi je da dani ranog djetinjstva u Parizu i Istambulu nijesu ostali u njegovoj duši i sjećanjima, kao dani bezbrižnog djetinjstva na nikšićkim ulicama, poljanama i brdu Trebjesi.

Poseban dio života izdvajao je godine provedene u gradu svjetlosti, Parizu, jer je taj dio života, isticao bi, zahtjevao od svih umjetnika da misle svojim glavama i da budu autentični, jer u suprotnom svi bi se survali u slikarsku provaliju, svi oni koji su došli u taj grad i sagoreli krila na prevelikoj svjetlosti koju Pariz odašilje, a koju nijesu izdržali. Mali broj slikara u tom gradu je posjedovao autentičnost i to ga čini magičnim, jer su svi umjetnici hrlili u njega, nadajući se da će je baš u njemu naći. Značajan dio života u ovom gradu je druženje i prijateljstvo sa nobelovcem Peterom Hanadekeom, koji je svojevremeno napisao tekst za mografiju o Milošu Šobajiću. Nobelovac je spoznao ko su bili Miloševi preci, što je istakao u monografiji:“ Miloš Š. Stvara slikarstvo gdje sva skučenost njegovog prertka eksplodira i mijenja pravac prema neviđenoj slobodi, na momente skoro napadnoj: u svakom slučaju, svaka njegova slika, svaka skulptura, jesu oslobađajuće. Zbog njegovog pretka? Zbog istorije? Zahvaljujući njoj? Protiv nje? Sudite vi sami. Ne, ne sudite-pustite da vas prožmu te monumentalne slike u dnu jedne aleje, duboko i ambisno crne.“.

Ovako je viđenje Nobelovca Petera Handekea, veličine djela svog prijatelja, jer Miloš je sa ponosom isticao svoje korjene, a posebno bi isticao slavnog predka Iliju Šobajića, na koga je povukao talenat, koji je studirao slikarstvo na Akademiji umjetnosti u Beču i bio jedan od najobrazovanijih crnogorskih akadmskih crtača, grafičara, primjenjenih umjetnika i pedagoga, iako je bio daltonista. Ilijini crteži-objašnjava bi- bili su klasični, konzervativni, suprotni njegovim , buntovnim. Miloš je o svom slikarstvu govorio kao o jednoj priči koja se razvija i dobija različite forme, ali ipak ostaje ista. Slikao je o ovovremenom čovjekovom pokušaju da se izbavi, da se izdvoji iz gomile, jer gomila je nemisleća, mora da krene naprijed, što dalje, nekad bos, nekada u cipelama, nekada plivajući… Razmišljao bi da ne zna gdje će taj razapeti čovjek, čovjek u raskoraku, najzad spustiti nogu, gdje će naći izbavljenje, a posmatrajući stvarnost oko sebe, sve je više bio pesimista i biće sve dok ne otkrije i utvrdi kako da ga oslobodi od stega koje mu je nametnuo kolektivni Zapad, a koji ne zna šta će sam sa sobom, jer je uništio osnovne vrijednosti; čovjeka i porodicu. Čovjek je, prije svega misleće biće, kojem teško možete da zabranite da stvara, jer smo izgradili našu duhovnu vertikalu po kojoj imamo izgrađene stavove o lijepom i ružnom, o estetici, o poštenju i moralu. Kad vam neko pokuša da razbije tu duhovnost administrativnim putem silom, nešto što se kosi sa osnovnim načelima slobodnog čovjeka, morate da se branite, ako u sebi bar malo osjećate da si čovjek, a sve je to izremetio NATO art, nevjerovatnom lažnom izjavom: „ zbog mira u svijetu“, tako je vidio svijet oko sebe slavni Nikšićanin.

Period uzrastanja u Nikšiću, bio je pogonska snaga u njegovom stvaralaštvu, jer je bio ponosan kakve su ogromne kulturološke i druge vrijednosti podarili njegovi preci ovom gradu i Crnoj Gori. Urbana poetika Nišića začeta je u Društvu Nikšićke čitaonice koju su osnovali Šobajići 1881. godine, tri godine nakon oslobođenja od Osmanske imperije, stvarajući prvi urbanistički plan, po kojem će Nikšić početi da se razvija. Miloševi preci doselili su se iz Bjelopavlića u Nikšić 1877. godine, braća Panto, Šćepan i Bekica, a njihovi potomci Simo, Branko, Ilija i Petar, krajem 19. i u prvoj polovini 20. vijeka, usmjerili su razvoj u kulturno-prosvjetnom i trgovačko-zanatlijskom i javnom životu starog Nikšića, osnivajući na crnogorskom prostoru prvu čitaonicu, pozorište, orkestar, balove, muziku, novine i časopise, prvo kulturno umjetničko društvo „Zahumlje“…

Svjestan moći svojih predaka, rado sam slušao njegova sjećanja iz djetinjstva i priče o baki Vasiliji:“ U mojem najranijem dobu u Nikšiću babe su bile glavne ličnosti u familiji. Na ulici vas nisu pitali za ime vaših roditelja, već kako ti se zove baba, jer se podrazumjevalo da je ona bila gazda kuće.

Meni je baba Vasilija bila gazdarica i slušao sam je kao Boga, pa su me zvali „bakin kokot“. Kada sam imao 12 ili 13 godina bio sam „babin čovjek“. Ta porodična hijerarhija koja babi daje centralno mjesto je, bar tada, bila vrlo karakteristična za Nikšić. Ne znam kako je sada, vjerovatno drukčije. Crna Gora je jedna prekrasna zemlja, a ja sam iz sela Šobajića kod Ostroga i ne mogu da se nadivim tim divotama Crne Gore!“ Upitao sam ga, kako je baba Vasilija ostala njegov nezaborav, da mi objasni, odakle toliki autoritet nikšićkih baka? Odgovor me vratio u sadašnjost: „Bake su pune dobrote i plemenitosti, a životno iskustvo im je kazivalo šta valja, a šta ne valja činiti, i to se uvažavalo!“ Nastavljajući razgovor o zbilji vremena, prožeto humorom; o koroni planetarni ubica, a čim se ovo zlo najavilo, vizionarski mi je kazao, da će ovaj produkt Zapada, ubiti milione ljudi, ne sluteći da će i njega u grob poslati. U jednom razgovoru vizionarski je razmišljao:“Korona je kao Treći svjetski rat, osmišljena na Zapadu. Nema tenkova i aviona, ali ona ubija. Uništene su cjelokupne privredne djelatnosi, od velikih do malih proizvođača, zanatlije i pojedinci, koji su živjeli kao pojedinci od dnevne zarade i honorara. Desetine miliona ostalo je bez posla, dok su umjetnici među onima kojima je bilo zabranjeno da funkcionišu, opasno je da postoje, jer ugrožavaju danas osnovne „vrijednosti“ kolektivnog Zapada, korupciju i profit! Neće ovo vječno trajati, znam, da ćemo mi, na kraju, izaći kao pobjednici, jer je Srpski narod zajedno sa Rusijom iz predhodna dva Svjetska rata izašao kao pobjednik, a da će preobražaj i mišljenje duhovne vertikale početi baš u likovnoj umjetnosti. Tu je najpogodnije da se kaže, da sve što smo dosad smatrali za kvalitet i vrijednosti više ne vrijedi, nego dolazi konceptualna umjetnost napravljena od NATO paketa i zvala bi se NATO art! Zadatak Zapada je da se sruši ta vertikala koju smo gradili stotinama godina u ovom hrišćanskom svijetu. Zašto to sve? Zato, što novi svjetski poredak zahtjeva čovjeka bez obrazovanja čovjeka koji ne pripada ni jednoj naciji ni jednom narodu i čovjeka koji će da prihvati tu novu diktaturu, novi neofašizam ili čak i novi komunizam, koji globalizam očigledno sprema. Slobodni ljudi bježe i pokušavaju da skinu te stege globalizma i da se spasu od razmišljanja koje nameće globalizacija.

Crna Gora u svojoj istoriji uspjela je da savlada teške trenutke, sačuva svoju duhovnost i herojstvo. Te dvije kategorije koje čine našu suštinu, nijesu bile ideal kojem je težio Milo Đukanović i DPS. Naprotiv, ta vlast, nastala je na kontinuitetu komunističke ideologije, imala je za cilj da atribute koji predstavljaju ponos naroda, zamjeni nekim drugim „vrijednostima“, a to su, stvaranje lične privatne države pod stranim pokroviteljstvom i lično bogaćenje uz prećutno odobravanje osiromašenih građana. Takav profil vlasti, da bi opstao, stvarao je averzije, produbljivao mržnju i podjele među građanima i svojim rođacima, konstruišući privid velike opasnosti koja dolazi od rodbine iz Srbije. Stvarao se strah od samog sebe, koji je trebao da primora uplašenog da se što prije promjeni i da se u najkraćem roku izrodi u nekog drugačijeg od sebe samoga, i tako se spasi od samoga sebe, da postane neko koji bi zaboravio svoj jezik, vjeru, istoriju i sve što čini njegov identitet, a prihvatio sve što mu nameće globalizacija, njegovo je realno razmišljanje.

S obzirom da Miloš potiče od roditelja-oca Voja, časnog diplomate i majke Mire koji su bili partizani, njegovo rođanje je bilo simbolično. U krštenici mu piše da je rođen u Beogradu, a rođen je u mećavi na planini Papuku i sa mladom majkom Mirom smješten je u partizansku bolnicu. Kako je taj pokret bio pod komandom Josipa Broza, u kojem su bili i njegovi roditelji, pitao sam ga, kako vidi podizanje somenika Brozu u Podgorici, a blizu spomenika postoji ulica koja nosi naziv „Golootočkih mučenika“? Odgovor je realnost koju je potvrdilo vrijeme: „Broz je uradio sve što se od njega očekivalo, odnosno da stavi Srbe u ćošak i prekine za pola vijeka našu duhovnu i državnu nit. Napravio nam je ogromnu štetu, podržan u toj kriminalnoj akciji, od svih, pa čak i SSSR-a. Logor Goli otok, Zapadu je bio sasvim prihvatljiv, jer su u njemu ležali Srbi, a najviše iz Crne Gore. Milošević je bio komunističko čedo, koji se našao u teškom okruženju svih srpskih neprijatelja, onda kada je svijetom zavladala samo jedna sila, ostao je usamljen pred nečuvenom agresijom koja se na nas sručila 1999. godine. On je najbolju misiju odigrao na suđenju u Hagu, gdje je dokazao svu laž agresora i potvrdio snagu srpskog naroda koji se bori za opstanak i ostavio poruku da Zapad i globalizam mogu gurnuti svijet u kataklizmu!

Stanje u kojem se svijet nalazi vidio je umom genija. Stvarni gospodari su oni koji su vlasnici novca. Oni gospodare svim stanovnicima na Zemlji i predstavljaju izuzeno mali broj individua. Nekoliko desetina takvih vlasnika novca upravljaju sudbinom cjelokupne populacije od osam milijardi ljudi. Zato im je potreban globalizam, u kojem bi ostvarili apsolutnu kontrolu i vlast. Potreban im je novi tip čovjeka, koji ne pripada ni jednoj naciji, bez poroda i bez obrazovanja. On treba da bude bez religije i bez sopstvenog mišljenja, jer samo takav može da zadovolji potrebe svog gospodara. U cilju stvaranja takvog čovjeka, sve je organizovano za rušenje naše duhovne vertikale, koju smo stvarali milenijumima, u korist sasvim novog poretka, neophodno za sticanje totalne kontrole i vlasti.

Tri godine su se navršile, kada je u prepunoj sali“Kombanke“ dvorane na trgu Nikole Pašića u Beogradu, povodom slavljenja stotog rođendana majke Mire, promovisao knjigu „Mojih devet života“, ono što je bilo nevjerovatno, pretvorilo se u vjerovatno, za tren su se ugasila svih devet života, srpskog Mikelanđela, omiljenog i slavnog Nikšićanina i Crnogorca, kakvi su krasili njegoševsku vječnu Crnu Goru, za razliku od današnje, nastale 2006. godine, koju su proklamovala dva Nikšićanina, po direktivi Zapada, u izvedbi lažnog referenduma, pod nazorom njihova dva pandura Lipke i Lajčeka.

Na promociji, te večeri, nakon veličanstvene besjede vrsnog intelektualca i diplomate profesora dr. Darka Tanaskovića, čije je lice bilo prekriveno zaštitnom maskom, divljenje sveprisutnih Miloševim devet života. Slavljenik je bio izuzetno veseo, pun energije i nadanja, uz piće i veselo ćaskanje okupljenih prijatelja, dominirao je slavljenik bez maske na licu što je pravdao:“Nove generacije su pavljene od lošijeg materijala. Mi smo pravljeni od čelika i betona. Danas mladima stalno nešto fali. Meni ne fali ništa, očuvao me je samo pozitivan duh! Kad je vidio masku na mom licu, istrgao je i bacio pod noge, navikao na moj osmijeh, da li je moguće da i ti oponašaš trule generacije, koje su pravljene od lošijeg materijala, a po cio dan bulje u mobilne telefone, a mi smo se igrali fudbala krpenjačom na baba Stakinoj njivi, gdje danas hotel „Onogošt“, razbježali bi se, kad bi se pojavila baba Stana sa toljagom da nas juri što joj gazimo njivu!

Slavni umjetnik, svjetske reputacije, život je posmatrao filozofijom na svoj način: „Mi svi živimo zbog sudnjeg časa, znam da ću živjeti 120 godina, jer moja majka Mira danas slavi stoti rođendan ( danas u 103. godini je očuvanog bistrog uma) kojoj je posvećena i ova knjiga „Mojih devet života“ i ovo veče!“Kad bi pisac ovih redova, ono što je bilo, sve naše razgovore, šale, poglede na život i reagovanja, sakupio u jednu knjigu, bili bi to razgovori i ponašanja dva vesela djeteta, uprkos što je moja životna staza malo duža. Kad bi se u šali spuštali na taj nivo, temeljen na istini, najbolje smo se razumjeli i relaksirali od neugodne svakodnevnice. Sa oduševljenjem je slušao moju priču o njegovoj majci Miri, ljepotici kojoj su se divili Nikšićani i okretali za njom, kada bi se pojavila na čuvenom nikšićkom korzu, koje je opisao slavni Tin Ujević. Šetnje nikšićkim korzom ukrašavao je miris nikšićkih lipa, koji je usahnuo za vrijeme destruktivne vladavine DPS-a. U sjećanju mi je priča moga oca, kada su Italijani 1941. godine počeli da sjeku lipe nikšićkim ulicama, da ih koriste za ogrijev i kuhinje, jer je Nikšić bio opkoljen partizanima. Grupa Nikšićana, među kojima i moj otac, pošli su kod italijanskog komadanta da ga zamole da to ne čine, a građani će pomoći da za to koriste brdo Trebjesu. Italijanski komadant je uvažio zahtjev građana. Ljubav prema zavičaju je neizbrisiva mnogim događajima, a jedan od njih je omladinsko učestvovanje pisca ovih redova u pošumavanju Trebjese, uništene za vrijeme okupacije i na formiranju parka ispred stare gimnazije, bivšeg dvorca Kralja Nikole. Jedan od neoprostivih zala za vrijeme vladavine Mila Đukanovića i destruktivnog DPS-a, je rušenje slavnog, prelijepog kulturološkog zdanja pozorišta „Doma kulture“, kopije „Narodnog pozoriša“ u Beogradu, koje je podignuto 1924. godine od dobrovoljnih priloga nikšićkih zanatlija, pisalo je na mrmernoj ploč, u kojem je odigrana i prva pozorišna prestava, Bekice Šobajića, „Opsada Nikšića od Turaka“. Srpski Mikelađelo, svjetskog renomea, ponosio se svojim precima, i što nastavlja srpsku tradiciju svoje stare porodice iz Crne Gore, jer svi članovi te porodice Šobajića, cjelokupnu svoju energiju upotrebili su da naprave sebi i okolini ljepši život. Stvorivši prvo pozorište, prvi orkestar, čitaonicu, bioskop, časopise i novine, prvu robnu kuću, donijeli su evropski duh kulture u svoju Crnu Goru. Svi pisci, slikari, naučnici iz te familije, obožavali su njihovu Crnu Goru i bili svjesni da su Srbi; govorili su srpskim jezikom, pisali su ćirilicom, slavili Svetu Petku i bili ponosni što su takvi i što su Crnogorci. To je bilo herojsko doba, kad je bratska ljubav i sloga onih iz Vojvodine i Šumadije, Pomoravlja ili Krajine, i onih iz crnogorskg krša, nije dovođena u pitanje, jer je to isti narod. Interesantno i bolno mu je bilo, kad je shvatio u jednom periodu, da više nije postojalo baš ništa od institucija kulture koje su njegovi stari stvorili u tom lijepom gradu Nikšiću. To se desilo u jednom crnom vremenu, kad je bilo ukinuto pozorište, i bioskop. Ukinuta je knjižara i biblioteka, jer kultura i obrazovanje nijesu bili potrebni narodu koje su spremali čovjeka da zaborave svoje porijeklo, da postane neko, koji bi zaboravio na sve ono od čega je satkan od svog porijekla, prije svega, da zaboravi svoj jezik, svoju vjeru i postane neko savim drugi, sa kojim će vlast moći da manipuliše po svom nahođenju. Smatrao je da je DPS bio na dobrom putu da mentalno modifikuje i konvertuje jedan broj svojih građana, za svoje političko financijske potrebe. Ali, odgovor velike većine, koji je želio da zadrži svoje dostojanstvo, srušio je tu oligrahiju sa vlasti 2o20. godine koja je dugo jahala i da Nikšićani odbrane dostojanstvo predaka od režima koji je opstajao na kriminalu, korupciji, pohlepi, mržnji i produbljivanju podjela među braćom, zavađajući narod samo zbog ogromnog financijskog interesa elite DPS-a na vlasti. Udar na identitet njegovih predaka i zavičaja bio je njegov dubok bol, što je globalizam zakačio i Crnu Goru, oduševljen biblijskom litijom, isticao je svoje nadanje, da će ispunjenje Njegoševog amaneta, vraćanje kapele na vrhu Lovćena, vratiti njegoševski duh vječne Crne Gore u kojem su stasavali njegovi slavni preci i duboko usadili Milošu veličinu i duh Njegoša.