Sjećaš li se?

Piše: Emilo Labudović

Sjećaš li se?

Otišao si davno, jedva da još držim u sjećanju oblak prašine koji se dizao za autobusom koji te je odvodio u neznano, u sanjano, u neizvjesno, negdje tamo gdje je obećavano nešto bolje, nešto drugačije. Otišao si, a u očima, u kojima su se gnijezdile suze rastanka, majka, skamenjena pored puta, očevo ćutanje i sestrin pogled pun zebnje, ponio si neizbrisive slike doline utonule u zelenilo, u duboku sjenku oblaka koji se, crn i ozebao, vazda vukao od Čakora. A bilo je ljeto, bio je jul, i bilo je vrijeme koje je, kao i svih godina prije i poslije, mirisalo na dim, na lelek i na smrt.

Sjećaš li se?

Put te je vodio pored seoskog groblja, zaraslog u paprat i drenovinu, na čijim je naherenim i natrulim krstačama skapavala još jedna krvava, crna stranica rodoslova doma tvog. A sjećaš li se da je tada bilo zabranjeno sjećanje, da se nije smjelo podsjećati, graditi znake koji govore, obnavljati i istrzati iz zuba vremena „tugu sokaka rodnih“ kako je nekad pisao naš Dušan Kostić? Tugu sela zaklanog, strijeljanog i sprženog ognjem vjekovne mržnje. Sjećaš li se tišine kojom te je toga jula ispratila Velika, gluvila u kojem je, kao na kolac nabijena, vrištala istina, istina o zlu, o pogibiji, o krvi nejači, žena, djece, o nikad zaraslim ranama nanešenih krvičkim noževima. Istina o kojoj se moralo ćutati jer je bilo vrijeme ćutanja, vrijeme u kojem žrtve nijesu smjele da to budu.

Sjećaš li se?

U skromnom drvenom koferu (očeva uspomena na vojničke dane), uz nešto malo brižljivo opranog i ispeglanog rublja, nešto malo za tebe izabrane hrane (a nama šta ostane) ponio si i nebrojeno puta ti ispričanu priču o našoj izgibiji. Ispričanu šapatom, na uvo, u ponoćni vakat, uz utrnutu lampu, u noćima bezmjesečnim i olujnim, jer je bilo vrijeme zla poslije zla, gluvo za istinu, za pravdu i za čist račun.

Sjećaš li se?

U novčaniku, u kojem se tijesnila jedva skupljena i od usta odvojena, crkavica, ponio si i sliku tvoje tetke. Sliku na kojoj je tek pristasala djevojka, jedra, nasmijana, puna života i snova o životu. Slika, oprljena ognjem i počađala od dima, od vremena, od suza, od tuge, od nemirenja. Slika koja je, iznova i iznova, u sjećanja i njihovu jezu, u očaj, u nestišani bijes, zauzdan strahom da ne krikne, vraćala jednu te istu sliku o danu u kojem je noć, mračna i zloslutna, pala usred podne, pa nikako da svane. Noć koja traje evo već osmu deceniju, a sve se čini da je bila juče.

Sjećaš li se?

Bio je 28. jul. Ljeto u punom zamahu, vrelo i već sušno. Nebo je već danima plamtjelo, vjetar je dovršavao ono što se pokušavalo skriti u hladovinu, pod bukve, hrastove, pod brestove, u popodnevnu sjenku Zeletina i Visitora. Tužno su šuštale već svele stabljike kukuruza, šljive su jedrale i punile se sokom, a Velika je mirisala na pokošeno sijeno i znoj. Čulo se otkivanje kosa, lajali su dokoni psi a, opet, vladao je nekakav mir, težak i gust kao mlijeko sa pašnjaka Kukavice. I ništa nije slutilo na zlo koje se valjalo i vuklo dolinom Lima, podmuklo kao zmija otrovnica. A onda, kao grom iz vedrog neba, planuli su ognjevi, zaštektali su automati i mitraljezi i razlegao se lelek. Smrt je pohodila Veliku i kosila nemilice.

Sjećaš li se?

U djedovoj kući bilo ih je dvanaestoro „naših“ i baka Milica, djedova tašta, iz obližnjeg sela, pristigla da obiće ćerku porodilju, čiji se tromjesečni sin blaženo ljuljuškao u kolijevci. Djed se sa ostalim odraslim muškarcima iz sela već bio sklonio u obližnje šume kako bi što manje iritirali Njemce iz „Princ Eugen“ divizije koja se povlačila i bježala pred nadirućim jedinicama oslobodilaca. Računalo se, profesionalna je to vojska, neće na žene i djecu. Ali, nije se računalo na komšije, Muslimane i Albance iz Plava, na njihovu mržnju stariju od svih njih pojedinačno, mržnju vjekovima skrivanu i guranu u kunete, u provalije vremena, u moranje… mržnju koja je toga jutra planula žešće od svih ognjeva kojima je gorjela Velika.

Sjećaš li se?

Kad je planula djedova kuća, kad je jeknuo vrisak zarobljene čeljadi, baba je tetku, koja se opirala i grčevito držala za ragastov, uspjela da izgura kroz prozor i natjerala da bježi niz kukuruzno polje. Dočekavši se na noge, pogled joj se ukrstio sa pogledom čovjeka kojeg je, kao mirnog i trpeljivog, znala i često susretala (prodavao je klince i čevrme na plavskoj pijaci), pogledom zvijeri gladne krvi i ubijanja. Držao je buktinju kojom je podsticao već rasplamtjeli oganj koji je lizao uz smrčeva brvna i kao aždaja gutao kuću. A onda je viknuo, pozvao njemačkog vojnika i pokazo prstom na nju. „Partizan, partizan“ urlao je Fadil, neprestano upirući prstom u njenom pravcu. Njemac je hladnokrvno uperio automat i počeo da puca, dok je tetka sumanuto bježala i kotrljala se kroz kukuruze, niz strminu. Nekoliko puta osjetila je nešto kao ubod stršljena i nešto toplo što joj se slivalo niz ruku, niz tijelo.

Sjećaš li se?

Smiraj dana nije donio i smiraj sprženom selu. Djeda je sve do pred zoru slušao plač tromjesečnog, još nekrštenog, sina čija je kolijevka, nekim čudom, ostala nedirnuta nasred zgarišta, jer su pljačkaške horde vulnetara još uvijek divljale selom i dovršavale krvavi pir. Smrt je u zoru na nebo uznijela poslednju žrtvu i poslednju porodičnu nadu. Tetka se, nakon tri dana, pojavila sa tri rane, dvije na lijevoj ruci i jednom na grudima, koje su, sjećaš li se, godinama od strane vlasti i invalidske komisije, „krštene“ kao posledica poslijeratne eksplozije ručne bombe. Kao da se tetka igrala piljaka sa „kragujevkom“, pa ona eksplodirala. Sjećaš li se njene priče kako je godinama kasnije susretala Fadila (i dalje je prodavao klince i čevrme na plavskoj pijaci) i pred njim, kao krivac, spustala glavu i ukrivala pogled. A on je, manirom pobjednika i pravednika, gledao pravo.

Sjećaš li se?

Djed se ponovo oženio i stvorio familiju čiji smo izdanci i nas dvojica, ogradio kuću na istom temelju, nad istim patosom na kojem su se, kao na mjest zločina u krimi – filmovima, ocrtavale konture izgorjelih tijela. Prekrio ih je tepihom, da ih ne povređuje i nastavio da hrani nas i svoju tugu čemerom bez lijeka. Sjećam se, a i ti si ga zatekao dovoljno dugo da pamtiš, njegovih čestih dubokih uzdaha u gluvim satima nesanice, njegovih skrivenih krupnih muških suza koje su se, kao biseri, slivale niz od duvana požutjele brkove. A tetka… ona je sve do svog usnuća u Gospodu, tajila svoju tugu i svoje rane, jer nije bilo vrijeme u kojem je bilo dozvoljeno pamćenje i priča o istini. Krišom je, zorom, dok su još i pijetli spavali, palila lojanicu na kamenim humkama, jer, rekoh ti, nije bilo vrijeme za pamćenje i dizanje spomenika.

Pišem ti ovo, mada znam da znaš i da pamtiš, u nadi da će ovi redovi pomoći da slike ne izblijede i ne stope se sa maglama zaborava. Velika i danas, poluprazna (groblje nam jedino napreduje), ćuti svoj bol i svakog ljeta skida kraste sa nikad zaraslih rana. Opet je pripeklo, zavjese jare trepere nad dolinom, ali nema više kukuruza, šljive su oboljele i godinama ne rađaju, a sve je više bezokih kuća i natrulih pragova. Ali, gdje god da je, Velika pamti i ne zaboravlja. Svakog 28. jula, okuplja potomke oko crkve – spomenice i, u molitvi, uz miris tamjana, priziva Nebo da se umilostivi nevinim dušama koje ne stigoše da ostare.

Ovog jula očekujem i tebe i nema toga izgovora koji bi opravdao tvoj izostanak. Očekujem i unuke zbog kojih, vjeruj, i ispisujem ove redove, cijedeći ih iz dna duše kao gnojav čir. Jer, „boli sleđena tišina Visitora“ (opet se ja držim za Dušanovu bol, bol svih nas palih čelom na ove opustjele ledine), boli i ne popušta.

Čekam da se vratiš (u međuvremenu je onaj put kojim si otišao asfaltiran), da iznesem pod krušku onu prepečenicu koju ti čuvam evo je treća godina) pa da još jednom odćutimo ovo sjećanje, jer riječi su prazne, nemoćne, nedovoljne za breme koje nosimo u duši. Da opet, kao nekad dok smo još bili i dok nas je bilo, dočekamo zvjezdanu noć, i da, uz vatru, ispričamo unucima sve što moraju da znaju. Teška je priča, mladi su, daleko je od njih ono smutno i krvavo vrijeme, ali i ono je njihovo, njihov genetski kod bez kojeg, u ovo odneljuđeno i dehumanizoano doba, neće znati ko su, odakle su i kuda treba da idu.

Čekam vas, čeka vas Velika, čeka vas nada u trajanje, čeka vas sve ono što čini i opravdava smisao svega onoga što je bilo i na čemu smo utemeljeni. I da znaš, šta god i gdje god da gradite, temelji su vam ovdje, u ovim urvinama, na ovim zgaslim ognjištima. I ako ovome okrenete leđa, ako zaboravite, ako se baciti kamenom na đedove suze, na tetkine rane i zaćutite, i Gospod će zaćutati i na nas zaboraviti. I uvijek imaj na umu onu mudrost, stariju od svih nas: ko zaboravi, zaslužuje da mu se ponovi.

Dok odlažem pero, zarđalo od neupotrebe, sunce polako tone za Visitorom a sumrak se, kao hajduk, krade dolinom. Zalazak, rumen i opervažen pozlaćenim porubom, obećava vedar i vjetrovit dan, govorila je tvoja baka, ali sjenka zebnje i pritajenog straha kojem nema neposrednog povoda gnijezdi se negdje iza uma, jer sa Čakora opet nadolazi mrk oblak, gradonosan i prijeteći. Ko zna, možda će nad Velikom opet pogrom, ali to je već božje davanje. A ovo ljudsko, zapravo neljudsko, zvjersko i krvničko mnogo je opasnije od povodnja, od oluje, od grada, od bijesa razuzdane i pomahnitale prirode. Jer, zemlja i čovjek na njoj vremenom se oporave, od zla ljudskoga oporavka nema. A sjećanje je jedini lijek.

Sjećaj se i uči druge da se sjećaju, jer zaborav je trulež, kancer koji nagriza dušu i tijelo naroda, otupljuje ga i čini beslovesnom masom koja se tako lako gnječi i oblikuje tuđim rukama. Ne mrzi, ne sveti se, ali se sjećaj, jer to je čin koji te čini čovjekom, čovjekom kulture modernog življenja, življenja dostojnog vremena i mjesta među narodima vrijednim poštovanja. I neka te ne lažu kako su prošlost i sjećanje nepotreban balast, otrov koji vuče unazad, mrak iz kojeg se ne vide svjetla budućnosti. Lažu te, jer ako zaboraviš ko si nećeš znati ni kuda ćeš. Sjećaj se i uči druge sjećanju, jer samo ćete tako znati da ste ljudi, da ste narod i gdje vam je mjesto na mapi istorije. Ako zaboraviš, zaboraviće te, ne zaboravi to nikad.

Čekam vas i nadam vam se, nadam se i vjerujem da dok je vas i onih koji će doći vašim tragovima Velika neće nestati u vatri i dimu i, kao Pompeja, zauvijek ostati zatrpana pepelom straha i ćutanja. I dok vas čekam, i dok vam se nadam, dok se spušta još jedna noć puna aveti prošlosti, nesanice i nesmirka, noć u kojoj ni psi ne laju, konačno mi ne smeta što „sam sam i pust sam u zavičaju“ (neprevaziđeni Dušan Kostić koji kao da je prije toliko decenija slutio ova vremena samoće i pustoši). Čekam i nadam se, a ti se sjećaj i uči druge da se sjećaju.

Neka je dobrodošla zora našeg sretanja.