Sjedi dolje, dovoljan dva!

Piše: Emilo Labudović

Da se odmah razumijemo: na strani sam nastavnika i profesora. Iz više razloga. Jer ih smatram važnom karikom društvenog napretka, jer su temelj na kojem se zida budućnost i jer su, mimo mnogih i prije mnogih, odbačeni na društvenu marginu. Ali, prije svih tih razloga, na njihovoj sam strani jer im je obećano. I ne samo obećano nego i potpisano. A data riječ i ono što je potpisano mora se ispuniti. Jer, sramota je lagati.

Na njihovoj sam strani jer sam u „utakmici“ Vlada – radnici (a i profesori su radnici, zar ne) uvijek na strani radnika. Jer, dijete sam radnika koji je četrdeset godina radio najteže fizičke poslove, odlazio na radilišta sa parčetom kukuruze, kojom se oko podne i ekser mogao ukucati, i parčetom sira, šest dana u nedelji. Radnika kojem je mizerna plata kasnila i po pola godine i koji je penzionisan sa najnižom penzijom u državi. Bez stana i bez kredita. Ali, radnika koji je volio svoju firmu i nikad nije štrajkovao.

Na strani sam profesora iz razloga predivnih uspomena na dane moga školovanja. Na prvu i najveću ljubav mog života, učiteljicu Muneveru, a potom na plejadu divnih ljudi koji su nas i obrazovali i vaspitavali i svojim primjerima gradili od nas ljude. Na vrijeme kad je biti „vukovac“ (tadašnji pandan današnjoj Luči) značilo zaista znati i biti za korak ispred ostalih. Na vrijeme kada se pred nastavnicima i profesorima skidala kapa i obarao pogled, jer su bili autoriteti u svakom pogledu. I još iz sijaset drugih razloga danas sam na strani nastavnika i profesora koji protestvuju pred Skupštinom. Na njihovoj sam strani, ali im se ne bih pridružio.

Možda jednom, kad dugnu glas i ovako se okupe zbog stanja u školstvu, zbog nakaradnih i vremenu neadekvatnih programa, zbog eksperimentisanja od jedne do druge vlade, zbog partijskih direktora, zbog škola koje prokišnjavaju, ne griju se i na nivou su table i krede. Zbog rezultata Pisa testova. Zbog činjenice da od silnih „lučonoša“ iz osnovnih škola više od 75 odsto njih u srednjoj jedva dostižu mršavi dobar uspjeh, a na fakultetima svega njih 7 odsto redovno polažu ispite. Zbog toga što su im škole postale poligoni vršnjačkog nasilja kojeg ni sami nisu pošteđeni. Zbog nesuvislih pritisaka roditelja koji bi da su im mezimci odlični đaci a da nisu „ugrijali stolicu“. Zbog toga što su škole, od ustanova koje su bile hramovi, postale svratišta u koja se odlazi jer se mora i da bi se „ubilo vrijeme“, i zbog toga što najveći broj nastavnika tamo ide sa izvjesnom dozom straha.

Znam da je hljeb važniji od svega jer sam bio svjedok i učesnik vremena u kojem ga ili nije bilo ili ga je bilo tek da se elementarno ne bi bilo gladno. Znam, i nastavnici su ljudi, očevi, članovi porodica, podstanari… i da kao takvi imaju pravo na najviše socijalne domete. Znam, takođe, da se na njima ne smiju lomiti koplja sulude ekonomske politike, pljačke i bašmebriga za druge. Ali, među još živim profesorima danas su i oni (ne pred Skupštinom) koji su me učili da se ne može dijeliti ono čega nema i da se ne može dovijeka s torbom o ramenu po okrsnom svijetu.

I znam da će me razapeti ali… „drag mi je Sokrat, ali istina mi je draža“! I, sa tog razloga mi sve ovo liči na sustalu ragu sa koje se „jahači“ utrkuju ko će prije da skine uzde, sedlo i pokrovac. A sve će to, jednom, morati da plate, sa svima nama, djeca i unuci i onih koji danas protestuju pred Skupštinom. I pored toga što sam nekad bio dobar u računu, ovo oduzimanje od minusa ne umijem da saberem.