Slavica Šćekić – Antigona našeg doba

Autor: Mr Gordana Krcunović, savjetnica potpredsjednika Vlade za politički sistem, antikorupciju i pravosuđe

Šta uopšte traži Antigona u orvelovsko vrijeme?

Slavoljub Šćekić je ubijen 30. avgusta 2005. godine ispred svoje kuće u Tološima. Od tada do danas smjenjivali su ministri pravde, unutrašnjih poslova, čelnici pravosudnih institucija u CG uvjeravajući nas da je i to dio važnog tranzicionog procesa koji će nas jednog dana dovesti do poznanja pravde. Ovo tranziciono kretanje se transformisalo u kružno kretanje oko crne rupe koja je zjapila iz sistema i gutala dokaze o počiniocima zločina, a svjedocima zločina uz pomoć sofisticiranih metoda orvelovske „Policije misli“ mijenjala svijest i iskaze. Desio se i 30. avgust 2020. koji je donio nadu porodici Šćekić da će i njihov bolni 30. avgust konačno doživjeti ispunjenje pravde. Ali ova crna rupa i dalje zjapi iz sistema za koji smo sada „Mi“ odgovorni. U svim ovim tranzicijama, rekonstrukcijama, promjenama u prethodnom periodu uočljiva je jedna konstanta: To je borba jedne krhke, plave žene u crnini za bratom, naše Antigone, Slavice Šćekić koja već devetnaest godina ne odustaje od borbe da se nalogodavac i ubica njenog brata izvede pred lice pravde.

U ovu borbu, Slavica je svjesno krenula potpuno sama, ne želeći da svoje bližnje i daljnje dovede u opasnost, štiteći ih od sebe same. Za ovu hrabru borbu Slavica se naoružala znanjem i ljubavlju. Diplomirala je i magistrirala pravne nauke, kako je sistem ne bi mogao prevariti pozivajući se na rupe u zakonu. Slogan njene borbe je najljepša definicija pravde koju su grčke trgedije pružile svjetskoj kulturi, a ona glasi: „Za ljubav, a ne za mržnju ja sam rođena.“Ali kako su godine prolazile, sve više smo se Mi, građani otuđivali od Slavičine borbe i sve više je doživljavamo kao njenu ličnu stvar.

Njena borba nije dobila ni snažnu podrušku aktivistkinja za ženska prava jer im možda ta sestrinska ljubav prema bratu, njena spremnost da i život žrtvuje djeluje suviše anahrono i patrijarhalno. Ali, ne zaboravimo da se u sestrinskoj ljubavi prema bratu u Crnoj Gori odvajkada reflektovala i kolektivna i lična svijest, kolektivna i lična tragedija. A tako je i danas. Jer nijedna velika tragedija se ne dešava slučajno, i „nijedna nesreća ne dolazi sama“ kako se to kaže u našem narodu. Tukidid je to najbolje opisao kada je Antigoninu tragediju doveo u vezu sa genealogijom tragedija koje su joj prethodile: „Otac je radio o glavi sinu, sin ocu, brat bratu.“

I zaista, nijedna nesreća ne dolazi sama. Ubistvom Duška Jovanovića svima nama je oduzeta riječ. Ubistvom Slavoljuba Šćekića nije samo Slavica ostala bez brata. Svi mi smo ostali bez brata. Jer Slavoljub je bratski, časno, za nas, u ime svih nas čuvao zakone naše države, a ubili su ga nepisani zakoni „crne rupe“. Njegova čojska borba je otjelovljenje najpreciznije definicije pravde koju je iznjedrila narodna mudrost u Crnoj Gori: „Čuvati drugog od sebe.“ Ova definicija sažima sva određenja pravde koja je identifikovao francuski filosof Emanuel Levinas u prošlom vijeku. Pravda je: „misliti na drugog“, „umrijeti za drugog“ i „odgovornost za drugog“. Pravda nije ni tradicionalna ni moderna ni postmoderna. Ona je uvijek ista, nepromjenljiva. Istovremeno je nedostižna i konkretna.

I zato, Slavica nije samo Slavoljubova sestra. Ona je i naša sestra. Ona predvodi našu borbu. 30. avgusta 2020. smo formalno oslobođeni od tridesetogodišnjeg režima. Tek kada se ova forma ispuni konkretnom pravdom za kojom vapi 30. avgust 2005. imaćemo razloga za istinsko slavlje. Do tada, svi smo mi Antigona!