Slaviša Čurović: Opet smo priznali sami sebe

Piše: Slaviša Čurović

Juče tajanstvena ruka „spoljnog faktora“ nošena rukom Božidarke Krunić, digla se opet visoko na skali prioriteta sramote. Crnogorske, naravno…I opet, kao onomad, 2008. smo priznali sami sebe. Jer mi se čini da je pun naziv Kosovo i Metohija, teško da je samo Kosovo. Ovo zbog lamenta nad starom himnom i onima koji su ga i oslobađali 1912-te, makar Peć i Đakovicu. Dečane, obaška, da više „Srbin ne bude rob“. Nije bio. Do ruku 2008. i 2023.

Ko je kriv i ko šta pita i traži nije ni za razgovor, jer se daje sve što se ima da se ne bi ništa pitalo. Ili pitali.

Mislim na ovu Vladu, valjda je 43. po redu.

Ima nešto u tim godinama, 43. je nakon Kurska Hitler krenuo nizbrdo, a sa njim i fašizam usput, nacizam svakako. Kažem samo.

Kakva je genijalnost ne misliti o sebi, to je tajna samopregalaštva gluposti, ali ne misliti o najbližima, to je tajna apsurda. Kao kod Beketa, gdje se suština traži u svemu a nema je do u napisanom. Samo je valja naći.

Zemlja Joneska je bila protiv, čini mi se.

A zemlja Njegoša za!

I onda da se zamisli čovjek. O apsurdu. I logici. Mada je izgleda Joneskov “ Nosorog “ neuhvatljiv a „Gorski vijenac“ zaključan. U Crnoj Gori. Ne u Rumuniji.

Zašto ovo govorim? Da li se neko možda, eto samo možda, sjetio da u Srbiji živi nas 150.000 prve generacije koji smo, ko otišao, ko dobjegao u Beograd i ostale gradove Srbije. Druge generacije ( Dva ne baš svijetla primjera su npr. bivši Predsjednik Srbije koji je išao baš u Rumuniju dok je tzv. Kosovo proglašavalo nezavisnost, a mi iz prve generacije okapali cijelu noć kod Savezne Skupštine, ili onaj još odranije koji je rekao da „Ne sme niko da vas bije“, pa nas prebiše, su vam druga generacija. Jedan iz Smriječna, Tadić, drugi iz Lijeve rijeke, Milošević) oko 400.000. Treće i četvrte, pa jedno milion. Gaga Nikolić je bio treća generacija, Vuk Kostić je četvrta.To makar lično znam. Da pomenemo i svijetle primjere.

I onda ovi što imaju mikro avion na jedan dan, a mimikriju mozga zaodjevenu paradigmom neovazalstva koje je bliže robu, dignu ruku i eto božjeg dara, Božidarke da je uzdigne na našu sramotu. Sve četiri generacije i onih svih u Crnoj Gori. Ne postoji zemlje na svijetu da ima ovakvo bogatsvo rasijanja, a da ga uništava i unižava svojim postupcima. Niti ima igdje da kad neko ode za Beograd, da se smatra zaboravljenim i nekim drugim, a ne onim istim koji je krenuo. Iz Smriječna ili Lijeve rijeke, sasvim svejedno. Gornje Gorice. Kako god.

Ali neće biti da je narod u Crnoj Gori baš kratkog pamćenja i da štap dugovječnosti laži ima beskonačnu dužinu.

Šta nam ostaje sem da se saberemo, proberemo, shvatimo da zablude iz 20.vijeka o „Čojstvu i junaštvu“ plaćamo „Izdajom i poslednjim danima“ u 21.

Pa ili ćemo uhvatiti novo vrijeme sa novom pameću ili ćemo sa starom pameću u novo vrijeme, gdje se pompeznim hapšenjem Mila, dobije Božović bez dokaza, a ostavi petljica od 150 miliona autoputa kao dokaz za vječnost.

Da, uhapsili su nam budućnost, hapsenjem u Budvi, ne sumnjajte da će se naći neki Paja i Sinđa ( samo kad ga nahvataju tužioci koji su se u hijerarhiji peli u Vesninom periklijanskom kurtizanstvu, „narodni heroji“ kojima nije bilo ispod časti da ih postavlja baš ona) ako ih ikada uhapse od Bolivije do Grahova, da potvrdi da je laž istina, makar i privremeno, koliko da se budućnost proglasi nemogućom.

Na prošlost smo odgovorili „Božjom rukom“. Tu, oko Vaskrsa. Za Vidovdan ćemo mi Srbi opet biti sami, a „po dubini“ preletači, barjaktari koji su zastavu koristili kao suknju dok su se zgrtali milioni od milijardi uzetih kredita.

Da bićemo retrogradni. Opet.

Narod Njegoša, Pupina, Milankovića, Tesle, Crnjanskog, Andrića i Selimovića.

Svih vjera. Jedne nacije.

Srpske.