Slučaj pukovnika Aleksića: Bivši premijer Duško Marković i policijski doušnik Ahmo Hajdarpašić u istom stroju

Ahmo Hajdarpašić, doušnik crnogorske policije i lažni svjedok Višeg državnog tužilaštva se više puta svrstavao na stranu sada već bivšeg premijera Duška Markovića, kao i 2016. godine, kada je, lažnom izjavom, po unaprijed dogovorenom policijskom planu, optužio pukovnika Radovana Aleksića, državljanina Srbije, da je on osoba sa video snimka za koju tužilac Željko Tomković tvrdi da je 11. jula 2016. godine u Podgorici pokušala ubiti Predraga Šukovića, bivšeg šefa kriminalističke policije Crne Gore.

Naime, Hajdarpašić se u prethodnom periodu često javljao na svom FB profilu dajući punu podršku bivšem premijeru Dušku Markoviću i njegovoj skandaloznoj najavi o protjerivanju sveštenika SPC nakon izbora 30. avgusta nazivajući sveštena lica „bradatim spodobama“ i „krvometnicima koji šire zlo na prostoru bivše Jugoslavije“.

Ovo nije prvi put da ovaj kriminalac i ekstremista, omiljeni lažni svjedok tužilaca Vesne Jovićević i Željka Tomkovića vrijeđa Crkvu i sveštena lica, vrijeđa narod na litijama i vjerska osjećanja pravoslavaca. Njegove uvrede na račun Svetog Vasilija Ostroškog, našeg najvećeg svetitelja, su nešto najskandaloznije i dosad nezabilježeno u savremenoj Crnoj Gori, pogotovo što dolaze od čovjeka islamske vjeroispovijesti. O uvredama vjerskih osjećanja pravoslavnog naroda od strane Ahma Hajdarpašića naš portal je izvještavao u više navrata.

Podsjećamo, u oktobru 2016. godine, Hajdarpašićevu lažnu i unaprijed, sa policijskim službenicima, dogovorenu izjavu, da je pukovnik Aleksić lice sa montiranog video snimka, koje je pokušalo ubiti inspektora Šukovića, su prihvatili tužioci Željko Tomković i Vesna Jovićević, dodijelili mu status svjedoka u postupku, uzimajući njegovu laž i izmišljotinu, kao relevantan dokaz i, po svemu sudeći, je čak i dobro novčano nagradili.

Kako je došlo do toga i otkud se pojavio Ahmo Hajdarpašić?
Odgovor je jednostavan – U namjeri da se pukovniku Aleksiću podmetne teško krivično djelo i realizuje njegovo hapšenje, što je crnogorskoj vlasti bilo potrebno iz razloga koji nemaju dodirnih tačaka sa Šukovićem, a imajući u vidu da se Šuković i Aleksić uopšte ne poznaju, nekome je na pamet pala suluda ideja da njih dvojicu dovedu u kakvu – takvu vezu i na taj način pokrene ovaj monstruozni krivični postupak.

Za tu prljavu rabotu crnogorske službe bezbjednosti, kojima je tada rukovodio lično Duško Marković, su upotrebile svog doušnika, Ahma Hajdarpašića, kriminalca i po raznim osnovama problematičnog čovjeka, koga su svojevremeno, gle čuda, zajedno obrađivale i sankcionisale Vojna KOS i SDB Crne Gore, ali i neke inostrane službe i organizacije.

Istražni organi, postupajući po nalogu „iz vrha“, pozivajući se na Hajdarpašićevu lažnu izjavu i potpuno ignorišući činjenicu da se Aleksić toga dana nalazio u Beogradu, su pokrenuli postupak u kome istraga traje skoro punih pet godina bez vidljivog rezultata. A sve to sa jednim ciljem – zaštite stvarnog izvršioca i nalogodavca pokušaja Šukovićevog ubistva.

Uloga premijera Duška Markovića u postupku koji se vodi protiv pukovnika Radovana Aleksića je važna jer je tada pokrivao dužnost koordinatora službi bezbjednosti, rukovodio i usmjeravao njihov rad i, ako ništa drugo, po službenoj dužnosti morao biti upoznat sa stanjem u bezbjednosnom sektoru i svim radnjama koje se preduzimaju.

Poznat je i Markovićev uticaj na Više državno tužilaštvo u Podgorici i Vesnu Jovićević lično, što je presudno uticalo i na dešavanja u ovom predmetu.

Interesantno, Marković je, nakon hapšenja Radovana Aleksića, u jednoj televizijskoj emisiji, saopštio da je „da je napadom na Šukovića bio cilj da se njemu nanese politička šteta“, dodajući da „o pukovniku Aleksiću ne zna ništa“. Time je poslao jasnu poruku da mu je poznat identitet napadača, motiv napada na inspektora Šukovića, kao i sredina iz koje je napad došao.

Postavlja se pitanje – zašto SDT Milivoje Katnić ili neki drugi tužilac ne pozove i sasluša Duška Markovića radi pojašnjenja svoje izjave i objašnjenja – ko je mogao imati motiv da njemu nanese štetu na način što će ubiti Šukovića sa kojim je on u sukobu. I kako se to nanosi bilo kom čovjeku bilo kakva šteta, ako se fizički eliminiše njegov protivnik.

Ali, čudan je odnos Tužilaštva prema ovom pitanju, jer niko ne preduzima ništa u vezi ove Markovićeve izjave, ali zato vidimo da Katnić ekspresno reaguje na izjave premijera Zdravka Krivokapića i vicepremijera Dritana Abazovića u kojima su oni označili Veselina Veljovića kao organizatora komitskih protesta, bez obzira što je i sam Veljović njima dao javnu podršku.

Ipak, sigurni smo da će doći vrijeme kada će Marković morati pojasniti svoje insinuacije i saopštiti sve što zna o napadu na Šukovića. Činjenica da je Predrag Šuković, kao šef kriminalistike, istraživao kriminalnu djelatnost za koju je postojala sumnja da je povezana sa Duškom Markovićem i njemu bliskim licima, baca posebnu svjetlost na cio slučaj, posebno što je sve preraslo u lični sukob Šukovića i Markovića koji je dobio i sudski epilog.

Marković i njegovi istražitelji su do sada imali dovoljno vremena i mogućnosti da provjere Aleksićev alibi i stave tačku na farsu koja prijeti da ozbiljno kompromituje cio bezbjednosni sistem, Tužilaštvo i pravosuđe Crne Gore. Umjesto provjere Aleksićevog alibija, Markovićeve službe bezbjednosti su protiv Aleksića u crnogorskim i medijima u regionu pokrenule i vodile kampanju optužujući ga za navodnu obavještajnu i subverzivnu djelatnost kojom se ugrožava nacionalna bezbjednost države i ruši vlast u Crnoj Gori.

I kao što vidimo nakon pet godina – ništa nema od te njihove velike priče. Ovdje se radi o ustaljenoj praksi crnogorskih službi bezbjednosti da svoje prljavštine podmeću drugome, po pravilu nekome iz Srbije, pa zatim sve pokrivaju velikim pričama o ugroženosti države, o novom nacionalnom identitetu, agresivnom djelovanju Srbije, imperijalizmu Rusije, aktivnostima Crkve i tome slično.

Sasvim je sigurno da bivši premijer Marković i njegova policijsko – tužilačka interesna grupa dobro zna da Radovan Aleksić nema nikakve veze sa napadom na Predraga Šukovića i dobro za ko je prvi saopštio Aleksićevo ime i dao nalog Vesni Jovićević i Željku Tomkoviću da istraga ide u tom pravcu.
Zato će se na kraju za Duška Markovića i njegov tim postaviti najteže pitanje – ko je i po čijem nalogu pucao na Predraga Šukovića?
Kao što znamo, to nije Radovan Aleksić – on se 11. jula 2016. godine nalazio u Beogradu.
Duško Marković, po svemu sudeći, to dobro zna.