Smrt fašizmu – sloboda Cetinju!
Cetinje
Piše: Emilo Labudović
Cetinje danas slavi 80 godina slobode. Na Orlovom kršu, rame uz rame sa slavnim prethodnicima, 49 narodnih heroja neugasivom bakljom samopožrtvovanja razagone tamu vremena i čuvaju zavjetrinu u kojoj cveta najljepše cvijeće slobode.
Cetinje bi danas, takođe, trebalo da proslavi i osam decenija pobjede nad fašizmom, jer te dvije „slobode“ bi isto tako trebalo da budu neodvojive. Cetinje je, kao uostalom i svi drugi, svoju slobodu platilo krvavo. Ali, za razliku od drugih, Cetinje nikako da se oslobodi – sebe. Ne daju mu i ne da mu se , pa nikako da iskorači iza ledeno – mračne zavjese koja skriva najveću i najstrašniju avet čovječanstva. Da se otrese onih natruha vremena u kojem su neki Cetinjani cvijećem i dobrodošlicom pozdravili okupatorske fašističke falange iz domovine odive nam Jelene.
Cetinje se i danas, usred slobode, bori protiv sopstvene sjenke koja ga je natkrilila više i od Lovćena. Jer, bauk neprijatelja, koje Cetinje poput babaroge drži u strahu i na oprezu, neki Cetinjani nikako da istjeraju ispod kreveta, iz ormana, sa tavana i podruma. Iz svojih duša i umova pogotovo. A taj bauk, pošto drugih više nema, usred nekad srpskog Cetinja, danas su – Srbi. I sve što makar i miriše na srpsko. „Krnja“ i „Zelenka“, sa kojih ni vjekovna rđa još nije uspjela da izbriše da su, pošto su krvavo plaćeni, „doneseni na srpsko Cetinje“, Cetinje kao da danas ne priznaje za svoje. A slavi slobodu koje bez njih ne bi ni bilo.
U i kroz Cetinje, slobodno i u slobodi, danas mogu svi, psi pogotovo, osim Srba, naravno. Pa makar to bili Crkva, Patrijarh, Vladika, predsjednik Skupštine… Ne može više ni trobojka, čak ni ona petrovićka. I šta drugo može da se zaključi osim da, u oslobođenom i slobodnom Cetinju, i danas tinja, a svakodnevno se potpiruje i raspiruje, tihi oganj fašističke nepodnošljivosti drugih. Pa makar ti drugi bili i braća rođena. A vatra je dobar sluga, ali je i zao gospodar i očas može da preraste u požar. A kad požar krene…
Cetinje koje danas slavi, a preživljava budžetskom donacijom u koju prilažu i ti isti neprihvatljivi Srbi, da se ogledne ne bi moglo da prepozna sebe. Cetinje je grad – heroj, a oni proslavljeni heroji bi danas listom pognuli glave pred „herojima“ ovoga doba. Jer, oni sigurno nijesu izginuli za ovakvo Cetinje. Ali, svako vrijeme ima svoje „heroje“, a ovo je, neka mi oproste svi česiti Cetinjani kojih na sreću, još ima, ono Bećkovićevo vrijeme „kad su psi pušteni, a kamenje svezano“ Ali, nad u Boga i u ljude, naročito u brojne Cetinjane koji nijesu od „ovog Cetinja“, oslobodiće se jednom Cetinje i od sebe samog.
I zato: SMRT FAŠIZMU – SLOBODA CETINJU!!!
Emilo je vječiti optimista! On sve gleda kroz ružičaste naočari. Cetinje nije izgubljeno, ono nikada nije ni bilo naše – srpsko! Još u doba kralja Nikole je bilo previranja i traženja da se ljudi sa Cetinja i oko njega izjašnjavaju kao Crnogorci. Kralj Nikola je uspijevao snagom svog autoriteta da sve drži nekako pod kontrolom. Ali, danas čudi što su ljudi sa Njeguša, kraja odakle je Kralj Nikola, najžešći srbomrsci, mada je porijeklo plemena Njeguši čisto srpsko, što se vidi po mjestu odakle su se doselili na Njeguše! Godine 1941. je Cetinje pokazalo pravo lice, koje su do tada krili pod maskama. Te 1941. g. u julu je proglašena kvislinška Crna Gora i tada su izmiljeli iz skrovišta svi oni koji su radili u tajnosti. Poslje II sv. rata, veliki uticaj na Cetinjane su imali studenti koji su studirali u Zagrebu! Ratnih devedestih godina prošlog vijeka su neki Cetinjani učestvovali kao dobrovoljci u sklopu hrvatskog ZNG i borili se uglavnom u Bosni, protiv Srba. Dobar dio grada Cetinja čine stanovnici koji su zaista nesrpskog (vlaškog) porijekla, što se vidi iz porijekla njihovih prezimena, kao i iz lokaliteta koji dan danas nose nesrpska (vlaška) imena!
Vaš opis je tačan i uzroci manje – više.
Ima tu još elemanata i činjenica koji bi mogli da potvrde vaše teze.
Neke niste naveli iz razloga pristojnosti. Cijenim i poštujem.
Nije to naveo ni Emilo. Ne treba da kopamo dublje rovove
nego što jesu.
Medjutim, nije nevazna činjenica da je prilican broj sadašnjih Cetinjana
potomak okupatoria „iz zemlje odive nam Jelene“.
(Markuš navodi tačne i vazne podatke – broj zabrinjavajući )
Objašnjenje sadašnjeg ponašanja treba traziti i u slijedećim
činjenicama: okupator je dočekan cvijećem;
Suviše mladih zena
i djevojaka je bilo spremno da porodi vanbračno
dijete sa okupatorskim očevima.
A sve to u u izrazito slobodarskoj zemlji koja „ne ljubi lance“
i krajnje konzervativnih nazora.
Pošto je to bila, za velicinu ondašnjeg Cetinja,
masovna pojava – znači, društvene osude nije bilo.
E, sad otkud to ? Ovo je svakako pitanje za ozbiljne struke.
Medjutim, mislim da je za analizu vazna i karakteristična
OMRAZA medju crnogorskim plemenima – od pamtivijeka.
Sjedinjavanje u drzavnu zajednicu je išlo bolno i tegobno.
Svako se i danas busa u grudi da je bolji od onog drugog !
Samo srećom nema cetinjsku zestinu.
No, kod nas ništa ne biva bez stranih „prijatelja“.
Znaju nase mane pa ih vješto koriste da razbuktaju
mrznju i sukobe.
Medjutim, ni jedan identitet se NE MOZE izgraditi na mrznji.
I ovo ce jednom proći – uz malo pameti moglo bi i brze.