Snijeg otkrio neposobne, ali i pokazao koliko smo daleko od slobode

Piše: Nikola Vasojević

„Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka pokaže trag“, lijepo kaže narodna poslovica. Tako je i ovaj domaći snijeg prethodnih dana otkrio nerad i  neposobnost lokalnih i državnih službi i velikih privatnih giganata koji bi trebalo da se brinu o o osnovnim životnim uslovima građana u zimskom periodu. Prvi malo jači snijeg ostavio je više od jednog dana bez struje dva grada, Bar i Ulcinj, a vodu čitav dan nijesu imali Cetinjani. Danas je čak slavodobitno objavljeno da su „nakon vanljudskih napora i borbe sa zimskom stihijom“, odnosno snijegom u sred zime kada mu je i vrijeme, konačno popravljena dva dalekovoda, struja je došla u dio primorja i sada svi mogu da budu zadovoljni i uživaju u trećoj ekonomiji Evrope i stabilnom NATO partneru. Ta vijest je na udarnim stranama domaćih medija, a oni umjesto da zatraže ko je odgovoran što je prvi snijeg havarisao dio Crne Gore, pišu ode nadljudskom požrtvovanju energetskih ekipa!

Niko da pomene da tom crnogorskom elektroprenosnom sistemu svaki građanin plaća paprene račune, pa bi red bio da ih uredno snabdjevaju i onda kada padne par desetina santimetara snijega i to u januaru. Gdje to mi živimo kada se obezbjeđenje osnovnih uslova za život smatra državnim i podvigom energetskog giganta koji svoje usluge dobro plaća od osiromašenog naroda? Kakvi smo to mi građani i koliko smo to slobodni kada sa nama mogu da rade šta im je volja i kada nas tjeraju da im budemo zahvalni što neko radi svoj posao za koji je dobro plaćen? Je li kod nas ostalo i zrnce razuma i samopoštovanja, pa da poslije ovih rušenja dalekovoda i suvih slavina, barem jedan mjesec ne odemo na strujne i ostale državne šaltere i barem jedan mjesec ne platimo ono što su nam drugi uzeli, a bili su obavezni da nam to daju? Gdje je prag našeg građanskog i ljudskog dostojanstva i imamo li ga uopšte kada se divimo onima koje snijeg ili neka druga nepogoda upozori da ne rade kako valja, pa onda navrat-nanos neki dan zavrnu rukave i pohvale se i da nešto rade?

Skloni smo da kritikujemo mnoge i da se bavimo velikosvjetskim temama i rješavamo svjetske sudbononosne teme i dilema, ali potpuno smo nespremni da kritikujemo sebe i inertnost da se izborimo za bolji svakodnevni život. Kao da je to neki Sizifov posao da tražimo kao građani i slobodni ljudi da nas poštuju kao ljudske individue i da je država i sve ono što je sa njom povezamo tu zbog nas, a nijesmo mi tu zbog njih. Kao da je zaludno da tražimo da je obezbjeđivanje osnovnih uslova života i smislen život obaveza onih koji treba o tome da brinu, a ne da se mi njima zahvaljujemo kada nam upale sijalice ili donesu čašu vode. Umjesto što se mi njima zahvaljujemo oni treba nama da se izvine što ne rade kako valja i da se pomjere kako bi neko drugi sposobniji došao na njihovo mjesto. Kada ćemo i mi, obični ljudi i slobodni građani, zbog kojih i postoje državne službe i njihovi direktori, tražiti da nas poštuje kao ljude, a ne da nas upotrebljavaju kao brojeve i zbijaju u spiskove. Kada, kada i kada, će sloboda doći u ovu Crnu Goru ili kada ćemo je sami osvojiti i natjerati ove što tobož rade u naše ime da odgovaraju za ono što ne rade, a obećali su da će uraditi?