Solženjicin Srbima: Uz pomoć Gospoda, ostajte kraj grobova svojih bližnjih!

Na današnji dan prije 11 godina Rusija i svijet izgubili su jednog epohalno značajnog pisca, pisca kakve je rađala samo zemlja Rusija – Aleksandra Isajeviča Solženjicina.

U avgustu 2008. godine u devedesetoj godini umro je slavni pisac pisac, publicista, istoričar, pjesnik, društveni radnik, nobelovac, bivši disident i to samo par mjeseci nakon što je poslao poruku ohrabrenja svom bratskom narodu – Srbima, poručujući im da ne idu sa svog svetog kosovskog tla, već da ,,ostanu uz svoje grobove“.

Supruga svjetski uglednog pisca Natalija Dmitrijevna Solženjicina je u februaru 2008. godine predala pismo upućeno svim Srbima i poručila tada da njihova cijela porodica teško doživljava nepravdu koja je učinjena, kako je kazala, srpskom namučenom narodu.

– Naši bol i zabrinutost su prirodni jer smo mi Rusi i Srbi jedan narod – rekla je tada Solženjicina. Ona je dodala da je u teškim danima za Srbe najvažnije da ne napuste kolijevku svoje kulture i duhovnosti.

A u pismu velikana svjetske književnosti pisalo je sledeće: „U nedavnim teškim godinama vi ste već pretrpjeli razaranje i uništavanje pravoslavnih hramova,paljenje srpskih škola i direktno nasilje i ubijanje. Neka vam Gospod sačuva hrabrost da ostanete i ubuduće blizu grobova svojih bližnjih„.

Solženjicin se nikada nije ustručavao ni sustezao da Zapadu poruči da su bili okrutni i da su nepravedno kažnjavali Srbe. Posle bombardovanja Jugoslavije on se oglašavao i poručivao svijetu i Zapadu da je „bombardovanje Srbije otreznilo Ruse“.

Govorio je da je 1994. godine u Rusiji zatekao skoro obožavanje zapadnog svijeta i državnog uređenja, ali to obožavanje, objašnjavao je on, nije se temeljilo na znanju, već na odvratnosti prema boljševičkom režimu i njegovoj antizapadnoj propagandi. Međutim, nakon najokrutnije agresije na Srbiju, u priče o zapadnoj pravičnosti i demokratičnosti u Rusiji ne vjeruju, kako je naglašavao on, čak ni oni najnaivniji.

– Situaciju je izmjenilo žestoko NATO bombardovanje Srbije, ono je napravilo crnu nezaboravnu crtu u svim slojevima društva – govorio je slavni pisac.

,,Živjeti po savjesti nije lako, ali je takav život moguć“

Djela Solženjicina su zaista mijenjala svijet. Posle svakog od njih pojavljivali su se novi poklonici, ali i novi neprijatelji. Na svaku njegovu knjigu, sledio je niz knjiga-odgovora, koje se ni po čemu nisu mogle mjeriti sa uzročnikom i predstavljale su samo dokaze ljudskog nerazumjevanja, zle volje, pa i mržnje.

Solženjicin nije bio samo pisac, bio je borac – ne za demokratiju, ne za pravdu, i ne za istinu, mada ih je smatrao uslovom da život bude dostojan čovjeka – on je bio  borac za svoj narod.

Vječito ga je mučilo pitanje „kako urediti Rusiju”, što je rezultiralo i knjigom s takvim nazivom, prodatu u 27 miliona primjeraka. Da li je bio pisac ili publicista, pokušavaju decenijama da definišu mnogi, jer su i njegovi govori, među kojima se posebno ističe onaj prilikom dobijanja Nobelove nagrade, zatim publicistika „Rusija u provaliji”, kao i romani, počev od „Jednog dana Ivana Denisoviča”, pa sve do poslednjeg, „Dvesta godina zajedno” – bili zapravo programski radovi koji su potresali društvo.

Ali, ako i dalje važi definicija da je „pisac onaj čovjek čije knjige mijenjaju ljude”, onda je Solženjicin bio veliki, pa i jedan od najvećih svjetskih pisaca.

Deviza po kojoj je živio, i pokazao cijelom svetu da je takav život moguć, jeste „živjeti po savjesti”. A takav život, govorio je, nije nimalo lak i da ga je možda i umorio. Možda je zato u poslednjem intervjuu „Špiglu”, kad mu je novinar poželio dug život, on je odgovorio: „Ne, ne, dosta je”.

Govorio je da bi želio da umre u svojoj kući, u ljetnjim danima. Ispunile su mu se obje želje.

Pročitajte još:

Ruski monasi donijeli Časnu rizu Isusa Hrista u Beograd (VIDEO)