Spasovdan

Kao i svake godine, Spasovdan slavimo u 40. dan po Vaskrsu, što odgovara vremenskom razmaku između dva važna biblijska događaja – Hristovog Vaskrsenja i Njegovog Vaznesenja na Nebesa. Taj drugi događaj, Vaznesenje Hristovo, veoma je značajan za našu vjeru, za našu hrišćansku dogmatiku, a predstavlja rastanak Gospoda od učenika. Rastanak ispunjen nadom, vjerom i čekanjem novog susreta. Zbog tog događaja, hrišćanska vjera je, po mnogo čemu (p)ostala vjera čekanja…vjera očekivanja Onoga što će biti, Onoga Koji će doći. Prilikom Svog Preslavnog Vaznesenja, Hristos je obećao učenicima da će im poslati Duha Svetog, onog Duha Božijeg koji će ljude sabrati u Crkvu. Ali im je obećao i da će On lično, ponovo doći.

I tako, hrišćani, po svojoj prirodi, po suštini svoje vjere…čekaju. Očekuju Boga, očekuju, osluškuju, nadaju se i vjeruju. To hrišćansko čekanje, ta usmjerenost na buduće događaje ( po riječima apostola Pavla: „što je iza mene-zaboravljam, trčim za onim što me očekuje“) predstavlja tako jaku duhovnu snagu, da su se mnogi hrišćani radije odricali sopstvenog života, ovog ovozemaljskog života, nego što su bili spremni da se odreknu tog čekanja, te vjere. Nešto od te duhovne sile naslućuje i Desanka Maksimović kada pjeva „sreća je lepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagoveštaj da“, a slično njoj priča nam i pisac „Malog princa“ koji nas uči da je čekanje jedna lijepa vještina koja zbližava ljude.

Ovo duhovno čekanje i vjera u buduće događaje nije tek neka lijepa misao, neka ideja vezana za „progres“, „svijetlu budućnost“ ili „bolje sjutra“. Naše hrišćansko čekanje je zasnovano na konkretnom uvidu, na jasnoj spoznaji koju su imali apostoli. Oni su, naime, vidjeli Vaskrslog Hrista, i to svoje znanje, tu Istinu u koju su se uvjerili, oni su predali svojim prijateljima, svojim potomcima, učenicima…a ovi opet svojima. Tako se Istina naše vjere širi kao tema od povjerenja, kao prijateljska sugestija, kao izvještaj ljudi kojima najviše vjerujemo. Nešto više nalik porodičnoj, familijarnoj stvari…a ne nečemu što bismo vezali za zemaljsku ideologiju ili politiku. Taj lanac ljudi koji jedni drugima kroz vjekove i različita zemaljska prostranstva, predaju vjeru u Hrista, ta čudesna niska ljudi koji vjeruju jedni drugima, stigla je i do ovih naših prostora i do naših vremena. Tako mi i ne moramo da se trudimo zamišljajući prastaro vrijeme i antičku Palestinu, ne trebamo da svoju vjeru zasnivamo samo na ličnom utisku koji imamo čitajući tekst Biblije, ne moramo i ne trebamo…jer tu su naši bliski preci, ljudi kojima vjerujemo, ljudi koji su najbolji među nama…oni nam prenose nešto u šta oni vjeruju, pa samim tim, i baš zbog toga, i mi vjerujemo.

Ne vjerujemo samo zbog vjekova hrišćanstva, zbog davnih apostolskih vremena, nego vjerujemo zbog, recimo, Svetog Petra Cetinjskog, slava mu i milost. On je bio tu pred nama i među nama, i to na način koji svjedoči stamenost, ljubav i vjeru…u najtežim momentima i okolnostima. A on je opet vjerovao zbog svojih predaka, zbog vladike Danila npr….a obojica su primjer i obrazac svoje vjere, svojih nadanja i očekivanja, dobili od Kosovskog kneza Lazara. O Lazaru i kosovskim junacima obojica govore i pišu sa oduševljenjem. Pa kao što Lazar nije mario za ovaj zemaljski vijek, niti za oružanu silu kojom je neprijatelj krenuo na njega i njegove Svetinje, tako ni cetinjske vladike nijesu marile za zemaljske brojke i razmjere, nego su, uprkos svemu, čuvali vjeru u ono nevidljivo i Onoga Koji će doći. I baš je dobro što su tako radili, jer u protivnom – ne bi bilo Crne Gore, ni nas danas ovakvih kakvi smo.

Nego, jesam li skrenuo sa teme? Počeh o Spasovdanu, a stigoh do opstanka Crne Gore i hrišćanske vjere u njoj.

To je ta tema. Hristos je stradao na Golgoti – iako je imao izbor da poštedi Sebe tih muka. Knez Lazar je, na Vidovdan, stradao na Kosovu – iako je mogao postupiti i drugačije. Mnogi naši preci stradali su na Spasovdan, na Grahovcu, u izvanrednoj pobjedi Crnogoraca nad Turcima. Turske vojske je bilo puno više, ali Crnogorci nijesu brojali zemaljsku snagu, nego su nošeni duhovnom snagom Spasovdana, pobijedili. Knjaz Danilo je grahovačku pobjedu smatrao „osvetom Kosova“. Neki ljudi u toj činjenici vide Danilovu političku ideologiju, njegovo srpstvo i tome slično. Očigledno da bi se tema mogla i tako posmatrati, ali to je plitko gledanje. Mnogo dublje je gledanje grahovačkog nadahnuća kroz nadahnuće Svetog Petra i vladike Danila, a njihovo nadahnuće je Lazareva žrtva. Opet, ta Lazareva žrtva ima svoje nadahnuće u učenju Lazarevih prijatelja sinaita i isihasta, koji su tokom 14. vijeka naselili isposnice širom Srbije i Zete, sve do Skadarskog jezera. Lazarevi učitelji bili su još i Sveti Nemanjići ( među prvima Sveti Sava i Sveti Stefan Dečanski ), oni svetitelji koji se, jedan vijek kasnije, slave kao zapovjedne slave u crkvenom kalendaru Crnojevića, s kraja 15. vijeka! Nemanjićima su učitelji bili hrišćanski vladari poput zetskog kralja Svetog Jovana Vladimira – koji je, opet, stradao, izgubio i krunu i glavu, radi vjere, radi nečeg većeg i višeg od prašne zemlje. I tako redom, sve do Maslinske gore sa koje se Hristos vaznio i obećao Drugi dolazak….

Od tog biblijskog Spasovdana pa do ovog na Grahovcu prošla su nepuna dva milenijuma. Nebesko čekanje se pokazalo jače od zemaljskih strahova. Mi danas ulazimo u treći milenijum. Ima li smisla, da li je razumno, da se ponašamo drugačije od naših predaka? Ako budemo drugačiji, nećemo pobjediti svoje strahove…