Spisak stvari koje ne bismo smjeli

Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije

„Ćerka nam je Crnogorka“ – govori mi moj poznanik dok, zajedno sa svojom suprugom, sa nestrpljenjem otvara kutiju koju mu je malo prije na vrata stana donio momak koji se bavi dostavom. U kutiji se nalazi povelika zelena, komitska zastava. „Drago mi je zbog vaše ćerke. No, priznajem da sam pomalo i zbunjen, najviše zbog činjenice da su joj oba roditelja iz Šumadije, te da su bez ikakvih, makar i rodbinskih, veza sa Crnom Gorom“. Nakon mojih riječi je na trenutak zastao, okrenuo se u mom pravcu i značajnim tonom mi saopštio:“ Oče đakone, mi se u izbor svoje ćerke ne miješamo, a to nipošto ne biste smjeli ni vi, budući da ste svešteno lice“!

Nakon toga su mi on i supruga naizmjenično pričali kako je svo ćerkino društvo komitski opredijeljeno i kako je sa njima svuda išla, osim na Belveder. Tamo je već nisu pustili. Dok su mi to govorili, sjetio sam se kada je ta djevojka bila petogodišnja djevojčica i igrala se u parku sa mojim starijim sinom, tada trogodišnjakom. Svaki put kada bi me ugledala u mantiji, trčećim korakom bi mi prišla i radosno me pozdravila. Sada, kada se mimoiđemo na ulici, obično okrene glavu ili tek ćutke prođe pored mene. Njena majka mi priča kako su u oktobru prošle godine bili u Srbiji, na jednoj svadbi. Ćerka je odbila da prisustvuje vjenčanju u hramu, zbog svega što je „okupatorska crkva“ učinila mjesec dana prije toga na Cetinju. Kažu mi da su svi na svadbi poštovali to što ona ima stav i ne ide preko toga. Dok mi to sve pričaju, raširenu zastavu na kauču slikaju sa svih strana i šalju fotografije oduševljenoj ćerki, koja je sa društvom na Žabljaku. Srećni su što niko od drugara, koji, naravno, imaju svi državne zastave, nema baš tu – komitsku, zelenu. Sad će ćerka moći da se pravi važna. Dalje mi pričaju to kako nije u redu ono što je Crkva obavila onomad ustoličenje na Cetinju. Mi u Crkvi ne bismo smjeli da donosimo takve nagle odluke. Moj poznanik mi značajnim tonom podvlači da to on ima pravo da mi kaže, budući da je „za razliku od mene, on, ipak, pravi Srbin, Šumadinac“. Upitah ga, s obzirom da njegova ćerka koja na ulici odbija da se javi, očito meni Pješivcu i Katunjaninu odriče da sam iz Crne Gore, te da mi on odriče pravo da sam Srbin, odakle sam to ja i kako bi trebao da se izjašnjavam. Odgovara mi kako mi iz Crkve ne bismo smjeli da se bilo kako izjašnjavamo.

Takođe, primijetio je da povremeno pišem članke za internet portal. Sve je to lijepo, ali svešteno lice ne bi smjelo na taj način da se oglašava. To, ipak, treba ostaviti svetovnim licima. Njegova žena je dodala i to kako je u njenom selu prisustvovala slavlju u kojem je sveštenik proslavljao punoljetstvo svoje ćerke. Popio je dvije čaše vina, veselio se i pjevao. To sveštena lica ne bi smjela da rade! Kako se naš razgovor produžavao, klupko se polako odmotavalo i ja saznavao šta sve ne bih kao svešteno lice smio da radim. Tako sam saznao da ne bih smio da idem na utakmice i sportske manifestacije. Dalje, nedostojno je da sveštenik sjedi u restoranu. Takođe, ne bismo trebali da idemo u pozorište i bioskop jer bi to moglo da stvori nelagodu kod osjetljivih, građanskih duša…

Docnije, dok sam šetao budvanskim Bulevarom sam se sjetio sveštenika Nikole Marojevića, kome ovih dana razni, znani i neznani, građanisti spočitavaju da ne bi smio da bude član Upravnog odbora državnog univerziteta, bez obzira što je doktor nauka, pa ispunjava osnovni uslov za članstvo u toj instituciji. Međutim, u društvu koje očito pretenduje da postane ekstremno sekularističko, spisak stvari koje kao sveštena lica ne bismo smjeli će se neprestano širiti i rasti. Jedino što ne treba da se brinemo je to da li ćemo morati da nosimo žute trake! Ionako nas svi već prepoznaju po mantijama…

(Autor je profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog na Cetinju i đakon u crkvi Svete Trojice u Starom Gradu u Budvi)