Splavom preko Pacifika

Čini mi se gdje nisam imao više od 10 godina kada sam s neke od polica Gradske biblioteke u Herceg Novom rukom ubrao knjigu „Ekspedicija Kon-Tiki“. Do tog trenutka omiljena lektira, mimo one uvijek dosadne školske, bile su mi bajke, uključujući i bajke Inka, Maja i Asteka. Ekspedicija u naslovu obećavala je. Na prelasku iz ranog u ono zrelo djetinjstvo nisam zapravo znao šta bi dobra knjiga trebalo da obećava, i na šta da liči, ali sam s bajkama kao žanrom sve manje bio zadovoljan. Definitivno mi je bila potrebna nova avantura, nova infuzija čitalačke pustolovine…

Pod uslovom da slučaj uopšte postoji, slučajno sam se okom našao u centru krune svih avantura! Najuzbudljiviji putopis koji je ikad napisan, do te je mjere nevjerovatan da po mnogo čemu nalikuje bajci. Istinit od početka do kraja, počinje onog trenutka kada je Tor Hejerdal sa ženom Liv, godine 1938. posjetio polinežanska Markiska ostrva. Na osnovu tamošnje materijalne kulture, identične s onom u južnoameričkih Indijanaca, Hejerdal je – zoolog i etnolog – s pravom zaključio da su narodi Južne Amerike, iako udaljeni 8.000 km od Polinezije, bili ti koji su naselili ostrva.

Smjela teorija govori da su se seobe na splavovima od balze odvijale od 500. do oko 1100. godine, u što niko nije mogao da povjeruje, niti je ko Hejerdalovu teoriju isprva uzimao za ozbiljno. Svi su tadašnji etnografski i pomorski eksperti odmahivali rukama. Ne, ne može biti. Na splavovima da su ljudi plovili 8.000 km i selili se? Nikako.

Da bi dokazao kako jamačno jeste u pravu, norveški naučnik Tor Hejerdal, s još četvoricom Norvežana i jednim Šveđaninom, godine 1947. preduzima pustolovinu jedinstvenu u istoriji planetarnog avanturizma.

Nakon mnogih administrativnih i drugih peripetija, Hejerdalu i družini polazi za rukom da po upravo drevnim nacrtima sagrade splav od balze, te da se iz peruanske luke Kaljao, nedaleko od prestoničke Lime, otisnu na pacifičku pučinu. Bilo je to u doba kada na cijelom Tihom okeanu nije bilo guste mreže brodskih trgovačkih linija, niti je bilo ma kakve mogućnosti da malenom splavu, toj kori od oraha, iko sem Boga pomogne u buri i nevolji!

Na drevnom splavu putuje ova avantura preko Pacifika, od aprila do avgusta 1947. g, 101 dan. Filmične scene bure i bajkovit suživot s Prirodom – bude maštu i čitalačko oko vuku dalje, kao udicom. Pratimo dešavanje u centru dva plava kruga: okeanskog i zvjezdanog.

Najuzbudljiviji od svih opisa su oni u kojima oko „Kon-Tikija“ sve vrvi od letećih riba, pilot-riba, delfina i bonitosa, sićušnih rakova, hobotnica, kitova, kit-ajkula, ajkula i svjetlećeg planktona. Iz današnje perspektive, Tor Hejerdal i družina putovali su Rajem, u vrijeme kada Sunce nije imalo uzdignut ultraljubičast kažiprst i kad je Okean naprosto vrvio od života.

Opisi sićušnih ostrva, atola i koralnih polinežanskih laguna do kojih je dobrodio čuveni „Kon-Tiki“ – slike su zemaljskog Edena. Bog je htio da ova pustolovina obiluje zapletima do samog kraja. Brodolom na koralnom sprudu sa srećnim završetkom, domorodačka dobrodošlica i potom, slava nad slavama, učinili su Ekspediciju Kon-Tiki najčuvenijom ekspedicijom u novijoj pomorskoj istoriji.

Vjerujem da se i teologija upitno vuče za bradu, jer je bog Kon-Tiki, onaj iz legende koji je predvodio seobu – bio bijele puti, i za razliku od golobradih Indijanaca – bradat! Kao da je neki Nordijac mnogo prije Kolumba prešao na američke kontinente i tamo ostavio traga…?

Danas se istorijski splav nalazi u Muzeju Kon-Tiki, u Oslu, glavnom gradu Norveške. Ove se godine navršava upravo 70 ljeta od putovanja splavom preko Pacifika.