Spomen ploča u „Morinju“: Uskoro godina dana od postavljanja simbola SDP-ovog zla i montenegrinskog ludila!

Kada su 10. oktobra prošle godine „istorijske ličnosti“ i tribuni anti-antifašističkog SDP-a, a tada u funkciji ministara odbrane i vanjskih poslova Crne Gore, Raško Konjević i Ranko Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog šefa diplomatije Gordana Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda, otkrili spomen ploču u kotorskog naselju „Morinj“, više smo nego ubijeđeni da je onih 85% građana Crne Gore – kako je svojevremeno Duško Marković izračunao procenat protivnika nezavisnosti terorističke paradržavne tvorevine Kosovo, bio isto tako protiv ovog simboličkog povampirenja ustaštva u Crnoj nam Gori.

Podsjetimo, na ovom skaradnom „pločastom“ svjedočanstvu nacifašističke politike u Crnoj Gori postavljen je napis sljedeće sadržine:

Tokom velikosrpske agresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj (3.10.1991 – 18.8.1992) za zatočene hrvatske civile i branioce.

„Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!“.

Ovom ludilu koji su započeli Raško i Ranko, po svemu sudeći, nema kraja.

Naime, prema saznanjima predstavnika mjesne zajednice „Morinj“, 10. oktobra ove godine planirana je proslava obilježavanja godišnjice od podizanja spomenika, zbog čega su i reagovali.

„Savjet MZ Morinj kao i velika većina mještana naše Mjesne Zajednice se od prvog dana protivi postavljanju ovakve ploče, sa sramno sročenim natpisom. Autori ideje postavljanja ploče i kreatori teksta su već završili na smetlištu političkih dešavanja, pa ne sumnjamo da će i njihovih ruku djelo završiti na istom mjestu. Prošla je evo skoro godina dana od sramne invazije na Morinj i njegove mještane: pritisaka, zastrašivanja, poziva u policiju, davanja izjava, suđenja, plaćanja kazni i ko sve može nabrojati kakvih sve neprijatnosti koje su mještani doživjeli“, poručili su iz ove mjesne zajednice.

Nadalje, oni ističu da je ovo i jedini spomenik u svijetu koga čuva vojna straža 24 časa dnevno, što samo po sebi znači da on tu ne smije da bude jer, kako su rekli, predstavlja podli falsifikat.

„Mještani Morinja nikada neće pristati da ova nakaradna, tuđom rukom pisana, nazovi spomen ploča, bude sastavni dio našega mjesta. Prije ili kasnije ona će biti uklonjena,a na njenom mjestu će se postaviti ploča sa istorijski dokazanim činjenicama, a ne podlim insinuacijama raznih neprijatelja ove države i ovoga naroda ovdje“, zaključili su iz Savjeta MZ „Morinj“ koji predstavlja njegov predsjednik Špiro Vulović.

Ukoliko pogledamo ovo čudo od spomen -obilježja i iz drugih uglova, konstantno se nižu kontroverze jedna za drugom.

Prvo i osnovno, spomenik je podignut protivno slovu Zakona o spomen obilježjima i bez saglasnosti Skupštine opštine Kotor, što nameće zaključak da je riječ o Rankovom i Raškovo. svojevrsnom ideološkom zavještanju svim budućim generacijama koje budu hodile nacifašističkim stazama koje su u Crnoj Gori utabali upravo njih dvojica. I još par ne(s)pomenika.

Drugo, niti jednim slovom Ranko i Raško ne pominju Mila Đukanovića koji je, u vremenu dubrovačkog ratišta, bio na čelu Crne Gore, što vjerovatno objašnjava tridesetogodišće ćutanje. To je zato što je riječ o klasičnim kukavicama ili političarima koji pate od amnezije. Ne bismo da namećemo naš zaključak, pa procijenite sami.

I, treće, ono najvažnije – zbog čega je, zapravo, i podignut ovaj monument…

U Morinju, malom primorskom mjestu, nikada nije postojao „crnogorski logor“, već samo vojni zatvor bivše SFRJ, u koji su početkom devedesetih privođene, saslušavane i zadržavane osobe hrvatske nacionalnosti zbog učešća u oružanoj pobuni. Riječ je o onima koji su prethodno napali jedinice JNA i ubijali crnogorske rezerviste na dubrovačko-hercegovačkom ratištu. I nijedan Hrvat zbog toga nije platio glavom. Za razliku od „Lore“.

Taj po zlu poznati logor u Splitu je od januara 1992. do avgusta 1997. bio najmonstruoznije mučilište zatvorenika, među kojima su bili i crnogorski rezervisti, pripadnici JNA iz Nikšića i Šavnika, čiji se put stradanja nastavio do Tomislavgrada (Duvna) i dalje do Mostara. Iskaz šibenskog zapovednika vojne policije Maria Barišića, koji je 1992.

godine bio u inspekcijskoj kontroli u „Lori“, da su devetorici Crnogoraca dželati rezali uši, jezik i vadili oči, najbolje oslikava pakao kroz koji su ljudi prolazili. Molili su krvnike da ih ubiju, ne bi li im prekratili muke.

Dakle, uprkos istini, uprkos pravdi i svakoj logici, Morinj je stavljen ispred Lore. I to, nažalost, od strane onih koji bi, da im može biti, posijali na stotine „Lora“ širom Crne Gore.