Spomenik

Piše: Zoran Šarenac

Dobro je što je podignut spomenik Stefanu Nemanji, i što je svečano otkriven na dan Svetog Save. Ali…

Lik Sv. Simeona ne liči na njegov poznati lik sa fresaka i ikona. Lik je potpuno ruski, prva asocijacija je Sv. Sergije Radonješki, što je i logično, jer je spomenik napravio Rus Rukavišnjikov.

Izraz lica i cijelog tijela više priliči nekom ko nosi krst, a ne mač. Bez obzira šta je pravi razlog za zamjenu krsta mačem, očigledno je da ovakvom tjelesnom stavu, izrazu lica, izvjesnoj blagosti u držanju glave, u pogledu i cijelom tijelu, naročito položaju ruke i šake, više odgovara krst.

Vječni smo dužnici Rusima: nepoznati ruski monah oduševio je mladog Rastka Hristom i monaškim životom, tako da su spomenik Nemanji, kao i ogromna ruska pomoć u izgradnji Hrama Sv. Save, nastavak bratskog srpsko-ruskog prožimanja i jedinstva u istoriji i u vječnosti. Uzgred, kvalitet i kvantitet ruske pomoći, bez koje ne bi bilo ni spomenika ni hrama, nisu adekvatno pomenuti u govoru predsjednika Srbije na otvaranju. Upadljivo je da niko iz SPC nije održao govor, niti je spomenik osveštan, što bi priličilo prilici i obrazu i podobiju Spomenovanog. Govor predsjednika Srbije bio je vrlo dobar, možda malo duži, a bio bi još bolji da ga je neko drugi izgovorio. Indikativan je sam kraj govora, kada se citira molitveno obraćanje Sv. Simeonu (iz Službe Sv. Simeonu koju je napisao Sv. Sava): Moli Boga za nas, Simeone blaženi, da se sačuva stado tvoje nepovredno. Slava, i sada. Živela Srbija!“ Ovo Slava, i sada je skraćena naznaka iz bogoslužbenih knjiga koja znači da se na tom mjestu izgovara slavoslovlje našem Bogu, Presvetoj Trojici: Slava Ocu i Sinu i Svetome Duhu, i sada i uvijek i u vijekove vijekova. Amin. Ovaj detalj pokazuje našu tragičnost, veliki jaz između „svemoćne i sveznajuće“ vlasti sa obesvećenom sekularnom kulturom, i naše duhovne kulture, našeg živog duha Crkve i Predanja, zahvaljujući kome još uvijek jesmo što jesmo i imamo trunku soli u glavi i zrno smisla u srcu da jasno vidimo i razlikujemo stvari. Nije samo taj koji je pisao govor duhovno nepismen, nego i svi koji to nisu primijetili, niti porazmislili o tome. Provalija između naše duhovne i svetovne kulture kao da se povećava, iako smo svjedoci da u mnogima od nas uspješno zacjeljuje. U stvari, ta provalija istovremeno raste i smanjuje se po mjeri našeg ličnog truda u traganju za živim i istinskim smislom.

Jedan prijatelj je šaljivo prokomentarisao da ovim Slava, i sada „predsjednik kripto

simbolikom ispovijeda vjeru, da se ne dosjete oni koji nisu naši“. Problem je što se ni naši nisu dosjetili. Ili što prosto ćute.

Na kraju, treba razjasniti još jedno maglovito „znanje“. Ime Nemanja ne potiče ni od kakve nemani, niti od nemanja, tj. ne-imanja, niti od nekoga ko nije manji, niti od maniti, tj. mamiti, niti od svetlokosog čoveka. Nemanja je srpska verzija biblijskog imena. Prva biblijska ličnost koja nosi slično ime je Ne(e)man Sirijac, koji se iscijelio od gube po

savjetu i blagoslovu proroka Jeliseja (Druga knjiga o carevima 5, 1-27), i primjer je istinski vjerujućeg čovjeka, što potvrđuju Hristove riječi u Jevanđelju po Luki (4, 27). Ime Ne(e)man znači: lijep, privlačan, mio. Druga biblijska ličnost je Ne(he)mija, koji je zajedno sa sveštenikom Jezdrom bio obnovitelj jevrejske države posle vavilonskog ropstva, obnovitelj kulta Jahvea, porušenog jerusalimskog hrama i procesa kanonizacije jevrejskih svetih spisa, budućeg Svetog Pisma Starog Zavjeta (Knjiga Nemijina, Prva i Druga knjiga Jezdrina). Ime Ne(he)mija znači: onaj koga Jahve tješi.

Dobro je što postoji spomenik Stefanu Nemanji, tj. prepodobnom Simeonu Mirotočivom, i što je zvanično otkriven na Savindan 2021.

Nekadašnja slava projavila se, načinima kojima samo ona zna, i sada.