Spomenik najvećim sprskim mučenicima ili moraju se imenovati i žrtve i dželati

Piše: Jovan Lakićević

U Donjoj Gradini, najvećem srpskom stratištu u Ustaškoj državi Hrvatskoj, nemam nikog svog. A svi su – moji!
Tamo je, što zvjerski ubijeno, što živo zakopano, 700 hiljada mojih sunarodnika! Među njima i ona 21 hiljada nedorasle kozaračke djece, čija su imena i prezimena, začudo, zahvaljujući pregaocu Dragoju Lukiću, od prije 40 godina, sačuvana.

Znalo se da sa opustjele u ustaško-njemačkom pohodu, na Kozaru, 25 godina nakon rata, nije bilo regrutacije. Sedamdeset hiljada Kozarčana je u tom zločinačkom, genocidnom poduhvatu pobijeno, ili zarobljeno, pa nakon toga bezumno umoreno!
Ako me išta u toj muci koja beskrajno traje, bar malo utješilo, jeste vijest da će, konačno, biti urađeni spomenici tim nebrojenim, nevinim srpskim žrtvama i u samoj Gradini, i podno Kalimendana, kod Nebojšine kule, do koje je mutnom i krvavom Savom, u ratnim godinama, stiglo hiljade srpskih leševa, čiji broj nikad, ni približno neće biti utvrđen! Kao, uostalom, ni u drugim jasenovačkim logorima, osim u Staroj Gradiški, gdje je samo od maja do avgusta l941. pobijena 41 hiljada Srba!
Obznanjeno je to na tek minulom Svesrpskom saboru u Beogradu, pored drugih važnih i značajnih odluka. Spomenik u Gradini, na desnoj obali Save, na teritoriji Srpske, biće dostupan svakom Srbinu, koji dođe da se pokloni i zapali svijeću zvjerski pobijenim srpskim mučenicima.
Nove ustaše iz Zagreba nijesu dozvolile, nedavno, nekim srpskim zvaničnicima ni da ostave cvijet u samom Jasenovcu tamo gdje su im najbliži umoreni!
Po procjeni nedavno preminulog dr Srboljuba Živanovića, akademika, čelnika Državne komisije iz 1964. godine za istraživanje Jasenovca, u 24 veća logora u NDH pobijeno je 1,130 hiljada srpskih nevoljnika, ne računajući nebrojene kraške jame u kojima je našlo najgrozniju smrt, kao i u zakatančenih, pa potom zapaljenih pravoslavnih crkava, poput one u Glini, hiljade Srba.
U Donjoj Gradini , u desetak rovova, dužine oko stotinu, a širine i dubinepo deset metara, izbrojano je 700 hiljada srpskih kostura i to po najnovijim metodama, koje ne ostavljaju ni tračak sumnje. Ono što je zaprepastilo članove krnje Komisije, pošto su je dvoje Hrvata u toku rada napustili, jeste okolnost da je više hiljada stradalnika živo bačeno u rovove, pa potom zatrpano zemljom!
Naravno, to nije (ne dao Bog!) bio genocid, kao ni „Oluja“, šesdeset godina kasnije!
Za života NJ V Broza, uz Hrvate i muslimane nije se smio pomenuti ni zločin , a kamo li genocid, da se ne bi ugrozilo bratstvo-jedinstvo!,(kakva perfidna odbrana i zaštita planetarnih zlikovaca koje se ni Gebels ne bi postidio!)
Sam Jasenovac spominje se odnedavno u hrvatskim udžbenicima istorije, kao Radni logor za obučavanje raznim znanjima i vještinama neznavenih Srba, sa pozorišnim i filmskim predstavama, sportskim takmičenjima i slično, gdje su nezahvalni i zločesti Srbi, u pauzama, da bi prekratili dokolicu, ubijali neke nedužne Hrvate (muslimani se ovdje, kao „hrvatsko cvijeće“ ne spominju…)
Pišući, nevoljno, o žrtvama Jasenovca i drugih srpskih stratišta u NDHaziji, u čijoj su likvidaciji u istoj mjeri učestvovali i hrvatske i muslimanske ustaše ( jedan od tamošnjih istoričara nedavno reče da je u ustaškim formacijama, pa i onim koje su stizale do Staljingrada, bilo 55 odsto muslimana, a tek 45 odsto Hrvata!), shvatio sam da ove djelimično morbidne tekstove, zbog svoje tematske odbojnosti niko i ne čita, čak ni oni koji bi to po svojoj funkciji, ili bar njihovi savjetnici, morali.
Pišem ih zbog svoje lične srpske muke, koja traje decenijma, da će ovaj značajan dio naše istorije , kako pjesnik reče „prekriti šaš zaborava“… I zbog mlađih, srpskih istoričara, koji ništa od ovog neće čuti na savremenoj Katedri za noviju srpsku istoriju u Beogradu.

Na 2600 srpskih stratišta u negdašnjoj, a dobrim dijelom i sadašnjoj NDH, na skromnim obilježjima, gotovo bez razlike stoji da je riječ o ŽRTVAMA FAŠIZMA!
Naravno da nema ni pomena ko su bili žrtve, a ko fašisti! Vjerujete li u to braćo Srbi?!
Ako ne vjerujete, žao mi je, jer se nikada nećete uvjeriti u ovo što sam vam saopštio. Pošto takvih spomenika i takvih obilježja više nema. Svi su u najnovijem građanskom ratu – porušeni! Oni se nikako ne uklapaju, čak ni sa ovim smiješnim obilježjima, u savremenu, masovnu reviziju novije istorije, čiji je vrhunac bio nedavno obilježavanje , za Drugi veliki rat „presudno iskrcavanje saveznika u Normandiji“!
Nadam se da na dva najavljena spomen obilježja neće stajati da su u pitanju „žrtve (fiktivnog) fašizma“, .već da će one dobiti ime i prezime – SRPSKE ŽRTVE. Pogotovo se nadam da ni dželati neće ostati anonimni, kao u minulih osam decenija. Mora se, konačno, obznaniti da su njihove svirepe ubice bili HRVATSKI I MUSLIMANSKI NACISTI, najvjerniji saveznici, odnosno sluge, Hitlera, svrstani u ustaške formacije, ili „postrojbe“!!
No, zarad istine valja reći i ovom prilikom, da su italijanski „fašisti“, spadsili u Dalmaciji mnoge srpske porodice od ustaškog noža, a preživjele iz ustaških jama odvodili na liječenje u Italiju.

Inače, radi kompletiranja jasenovačke priče, ponoviću još jednom nešto što sam već rekao na ovom Portalu.
Kada su članovi Državne komisije, užasnuti svojim nalazima u Donjoj Gradini krenuli u dalja istraživanja Jasenovca, iz vrha Brozove države stigla je naredba da se dalje istraživanje – prekida, a dr Živanoviću je „savjetovano“ da napusti zemlju, što je on morao da posluša i 50 godina ga nije bilo u Srbiji!
Čak jse i upokojio, nedavno, van Srbije, u Londonu. Njegovu knjigu o Jasenovcu, koju, nažalost, nijesam imao u rukama, preporučio bih, svakako, budućim graditeljima najavljenih spomen obilježja.
Izvinjavam se svojim rijetkim pratiocima što u ovom tekstu nijesam spominjao jevrejske i romske žrtve, što su mi bili preči moji sunarodnici. Jevreji su odavno izbrojali svoje mrtve u Holokaustu. Čak, mislim, da su malo i pretjerali, a volio bih da nijesam u pravu. Naime, u velikom njemačkom koncentracionom logoru, Aušvicu u Poljskoj, ubijenoi je u gasnim komorama milion i trista hiljada zatočenika. Od toga milion i sto hiljada Jevreja. I to su bile definitivne brojke.
Po svjedočenju ljudi kojima se može vjerovati, tamo je, na ulazu, svojevremeno stajala tablja na kojoj je pisalo da je tu umoreno četiri miliona Jevreja. Kada su utvrđene tačne brojke pogubljenih, tablja je zamijenjena sa ciframa koje sam već spomenuo.