Sporni proces posvećenja ili kanonizacije Alojzija Stepinca

Piše: Veljko Đurić Mišina

Reč „kanon“ ima više značenja. Tako prota Miroljub S. Ružić (u tekstu „Kanonizacija ili Proslavljenje Novoprosijavših Pravoslavnih svetitelja“ objavljenog na sajtu www:svetosavlje.org) navodi da „kanon“ znači i „prav štap“ koji služi za povlačenje pravilne linije pa otuda pojmovi „kanonsko pravo“, „kanoni Vaseljenskih sabora“, kao i pravilo manastirskog života.

Od reči „kanon“ nastao je i pojam „kanonizacija“. Ta imenica prevedena na srpski jezik može da glasi „posvećenje“. Proces kanonizacije u Rimokatoličkoj crkvi i posvećenja u autokefalnim pravoslavnim Crkvama nije isti.

U tekstu koji sledi reč kanonizacija biće korišćena u slučaju Rimokatoličke crkve a posvećenje u pravoslavnim Crkvama (odnosno u istočnom hrišćanstvu).

O procesu posvećenja u Pravoslavnoj crkvi (SPC) ima više tekstova, naročito na ruskom jeziku.

Rimokatolička crkva je „univerzalna“ i njena moć, ne samo duhovna, pokriva ceo svet, dok pravoslavne Crkve brinu za duhovnost prvenstveno onog naroda čije je ime u njenom naslovu. Tako, na primer, SPC duhovno pokriva pripadnike srpskog naroda ma gde on obitava, bira svog prvosveštenika, odlučuje samostalno o svetiteljima…

Uslovi za blaženog (beatifikaciju) kod rimokatolika

Kod rimokatolika je moguće da pripadnici nižeg klera mole svoje biskupe i nadbiskupe da pokrenu kanonizaciju. Toga nema u pravoslavlju mada su se poslednjih desetak godina pojavili glasovi sa predlozima o posvećenju počivšeg Tadeja Šterbulovića vitovničkog ili blaženopočivšeg patrijarha Pavla Stojčevića!

Kod rimokatolika proces proglašenja novog sveca se sastoji od dva stepena: prvi je beatifikacija a drugi kanonizacija. A svaki od njih ima svoje etape. To je objasnio sveštenik Fabijan Veraja (1923–2014), višedecenijski radnik u Kongregaciji za kauzu svetih čije je sedište u Vatikanu („Sveci se ne rađaju, nego postaju“: www.katolicki-tjednik.com).

Rimokatolička crkva proces posvećenja regulisala je kroz zakonodavstvo, najpre kroz Codex iuris caninici obnarodavan 1917. godine, potom kroz naročitu apostolsku konstituciju (Divinus perfectionis Magister) i posebnim normama koje je 1983. godine proglasila Kongregacija za kauze svetih, oba doneta na inicijativu pape Jovana Pavla II (Karol Vojtila).

Prema tumačenjima monsinjora Veraje, biskupija u kojoj je umro kandidat za blaženika započinje postupak prikupljanja svedočanstava i dokaza o njegovom smernom životu. Po okončanju toga posla, materijal se predaje Kongregaciji za kauzu svetih. Pomenuta kongregacija formira svoju komisiju koja proučava materijal, utvrđuje da li se već poštuje onaj koji je predložen za beatifikaciju i daje mišljenje, koje potom dostavlja svim ostalim članovima.

Prvi uslov za beatifikaciju jeste potvrda da je dotični zaista živeo sveto, to jest da je ostvario ideal hrišćanske natprosečne savršenosti (in gradu heroico) ili da je svojom mučeničkom smrću posvedočio ličnu vernost Isusu Hristu.

Drugi uslov je jedno čudo koje se dogodilo na grobu ili korišćenjem stvari koje su pripadale toj osobi.

Kardinali i biskupi izriču svoj sud o podobnosti kandidata i to dostavljaju samom papi. Papa objavljuje svoju odluku o proglašenju novog blaženika i time je zaokružen jedan deo procesa. On, naime, dopušta da se određena ličnost može nazivati blaženikom, i poštovati u strogo određenim granicama (na primer, blaženi Alojzije Stepinac može se javno proslavljati isključivo u bogoslužbenim objektima u Hrvatskoj i jednoj crkvi u Rimu).

Drugi deo procesa, prema tumačenjima pomenutog teologa Veraje, započinje određenim bogougodnim delom (čudom) koje treba da potvrde svedoci i gomila raznorodne dokumentacije sa nespornim činjenicama. Za čudo se smatra događaj (uglavnom se radi o ozdravljenju) koji se ne može objasniti prirodnim zakonima već se smatra da je to volja Božija. Kada se sve to završi, Kongregacija za kauzu svetih dostavlja papi svoju potvrdu o čudu koje se desilo oko groba blaženika. Papa obznanjuje dekret kojim blaženika proglašava svecem i tada započinje njegovo slavljenje u celokupnoj Rimokatoličkoj crkvi.

Istorija Rimokatoličke crkve u Hrvata zna za dva slučaja proglašenja svetaca bez dokazanih čuda (Nikola Tavelić i Marko Križevčanin).

Poznato je da Hrvati, koji od primanja hrišćanstva iz Rima, imaju samo troje blaženih (Ivan Merc, Marija Propetoga Isusa Petković i Alojzije Stepinac) i tri sveca (Nikola Tavelić, Marko Križevčanin i Leopold Bogdan Mandić). Teško je odgovoriti na pitanje zašto ih nema više, mada poznavanje istorije rimokatoličanstva u tom narodu ukazuje na to da i nije bilo više ličnosti koje bi zaslužile svetost, kako tvrdi monsinjor Veraja, dodajući da „gdje nema dovoljno vjere nema ni čudesa“. On navodi da Hrvati nisu pokrenuli procese za kanonizacije Leopolda Mandića i Marka Križevčanina.

Kler Rimokatoličke crkve i država NDH na zajedničkom poslu prekrštavanja Srba 1941-1945.

Nezanimanje pripadnika višeg klera u Hrvata za proglašenje svetim nekog člana crkvene zajednice može biti i znak (ne)iskrene duhovnosti. To je na drugi način u slučajevima pomenute dvojice (Mandića i Križevčanina) nadoknađeno inicijativom sa strane.

Viševekovna politika Vatikana na Balkanskom poluostrvu vidljiva je kroz forsiranje hrvatstva u korpusu pravoslavnog srpskog naroda kroz procese dugog trajanja kao što su unijaćenje i prekrštavanje. To je u surovim okolnostima bilo odrađeno u NDH od 1941. do 1945. godine, kada su se na zajedničkom poslu našli država i kler Rimokatoličke crkve predvođena predsednikom Biskupskih konferencija nadbiskupom zagrebačkim Alojzije Stepincem.

A zavetni posao formalno je okončan početkom februara 1942. godine naredbom vlade Nezavisne Države Hrvatske da se svi prekrštenici smatraju Hrvatima!

Takva naredba u svojoj ironičnoj verziji glasila bi da su, na primer, u poznatom pokolju u Glini, pobijeni Hrvati rimokatolici!

Pravaško-ustaška ideologija je na izvestan način 1945. godine doživela poraz ali nije izgubila rat, kako bi to kazali vojnici. Secesijom Hrvatske iz SFR Jugoslavije i građanski rat u toj dojučerašnjoj jugoslovenskoj republici 1991–1995. godine imali su i naznake povampirenja pomenute ideologije.

Kada je u takvim okolnostima broj Srba sveden na oko tri-četiri procenta od ukupnog stanovništva Hrvatske, onda je postala jasna pretnja ustaških glavara iz 1941. godine da će posle masovnog zatiranja, proterivanja i pokatoličavanja od Srba ostati „samo zlo sjećanje“ ili konstatacija da će „drumovi poželjeti Srbalja, ali Srbalja nigde biti neće“.

Legalizacija tog procesa dugog trajanja kanonizacijom Alojzija Stepinca zadobila bi podršku u rimokatoličkom svetu i skinula svaku krivicu sa naroda, hrvatske države i Rimokatoličke crkve.

Kanonizacija u jednom delu Rimokatoličke crkve, u ovom slučaju među Hrvatima, treba da pokrene mnogo energije koja mora da bude dobro vođena i usmeravana ka željenom cilju. Beatifikacija Alojzija Stepinca dovela je do ujedinjenja hrvatskog naroda i, pored ostalog, do stvaranja sasvim nove slike o istorijskim zbivanjima koja je, na poseban način, krojio i dotični blaženik.

Izmišljotina rimokatoličke crkve u Hrvata da je Stepinac trovan od strane vlasti FNRJ

Dobro upućeni u proces kanonizacije kardinala Alojzija Stepinca (kao i pape Pija HII) znaju da to nije crkveno već prvenstveno političko pitanje nastalo u vreme pontifikata pape Jovana Pavla II.

Proces proglašenja kardinala blaženim nije praćen s euforijom kakva je vidljiva u poslednjih dve-tri godine, to jest od kada je sadašnji papa ponudio Srpskoj pravoslavnoj crkvi (SPC) razgovore radi razjašnjenja spornih pitanja Stepinčevog života, a naročito njegovo (ne)delovanje u NDH.

Poznato je kako je sadašnji papa reagovao na tvrdnje o javljanju Gospe u Međugorju, znamo o njegovom odnosu prema ekstremnim biskupima u Hrvatskoj i, na kraju, o kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca.

U tom kontekstu treba posmatrati i njegovu ponudu SPC (kao i onaj dokument koji je svojevremeno na Kubi prošle godine potpisao sa ruskim patrijarhom Kirilom).

edan od uslova za proglašenje Stepinca blaženim odnosio se na njegovu mučeničko stradanje za Isusa Hrista („trovan je po naređenju komunističkih vlasti“) i to je dokazivano određenom dokumentacijom i iskazima svedoka. Danas smo svedoci da je ta tvrdnja bila bez osnove! Ali je poslužila svrsi.

Doduše, nije to ni jedina niti poslednja neistina kada je reč o beatifikaciji kardinala Stepinca!

Rimokatolička strana ima svoja glasila i u njima je moguće pronaći određene vesti sa više podataka iz životopisa nadbiskupa Stepinca. Naravno da u tome prednjači militantni (i u određenoj meri proustaški) zagrebački nedeljnik Glas koncila.

O literaturi o životu pomenutog blaženika ne treba ni govoriti: ima je previše čak i za sveca! Druga je stvar u vezi s kvalitetom većine tih tekstova.

Kad je reč o nadbiskupu Stepincu među Srbima, stvar je veoma složena. Među srpskim savremenim istoričarima nema nijednog koji je proučavao Rimokatoličku crkvu u Drugom svetskom ratu i objavio širi naučni rad.

Ima nekolicina onih koji su se bavili sudbinom srpskog naroda u NDH. U protekle dve-tri godine objavljene su nekolike knjige u kojima je nadbiskup Stepinac „glavna ličnost“:

Jovan Pejin, Stepinac. balkanski Tomas de Torkvemado, Kosovska Mitrovica 2016; Momčilo Diklić, „Svetac“ Može li Alojzije Stepinac biti svetac, Beograd 2016; Nikola Žutić, Nadbiskup Stepinac. Ideologija i politika 1934-1946, Beograd 2017.; Bojan Drašković, Pastir posrnulog stada, Beograd 2018.; Ljubodrag Dimić, Nikola Žutić,,Alojzije Stepinac, država, crkva, nadbiskup”, Beograd 2017; Predrag Ilić, Stepinac i holokaust u NDH, Beograd 2018.

Na hrvatskoj  strani objavljeni su sledeći radovi:

Robin Harris, Stepinac, njegov život i vrijeme, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2016.; Esther Gitman, Alojzije Stepinac. Pillar of human rights, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2018

Deo arhive političkog i vojnog vrha NDH ustaše i kler iznosili iz zemlje

Oni istoričari koji proučavaju NDH, a takvih je među Srbima veoma malo, dobro znaju da se najveći deo arhivske građe, nastale u godinama postojanja te nacističko-klerikalne tvorevine, nalazi u Hrvatskom državnom arhivu (ranije Arhiv Hrvatske), a manji deo u Vojnom arhivu (ranije Arhiv Vojno-istorijskog instituta) u Beogradu. Jedan mali deo nalazio se u nekadašnjoj jugoslovenskoj Službi državne bezbednosti (SDB) a nju je, doduše probranoj na poseban način, 1990. iz Beograda odneo u Zagreb poslednji rukovodilac Zdravko Mustać.

Poznato je da su najvredniji deo arhive političkog i vojnog vrha NDH prilikom bežanja iz Zagreba nosili sa sobom. (Deo toga moglo se šezdesetak godina kasnije videti na internetu na portalu pod naslovom „pavelicpapers.com“.)

Nije sporno da su ministri Pavao Canki, Stjepo Perić i Mehmed Alajbegović i dr Filip Lukas, urednik brojnih izdanja i Hrvatske enciklopedije, nadbiskupu Stepincu predali lične stvari kao i delove lične arhive poglavnika Ante Pavelića i arhiva Ministarstva vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske. Nadbiskup ih je smestio u tajnim skrivnicama u podrumima Kaptola.

Komunističke vlasti dočepale su se svega toga zahvaljujući doušnicima iz najbliže okoline tog prvosveštenika. Deo otkrivenog blaga (120 ploča sa govorima Ante Pavelića, fotografije, novine) poklonjen je Josipu Brozu. To, međutim, ni dan-danas nije dostupno javnosti, mada je moguće pretpostaviti gde se nalazi.

Arhivsku građu koja se odnosila na Rimokatoličku crkvu i nadbiskupa Stepinca, prema tvrđenjima današnje hrvatske štampe, vlast nezavisne Hrvatske 1992. godine predala je Kaptolu, to jest nadbiskupu zagrebačkom kardinalu Franji Kuhariću. Posle izvesnog vremena, Kaptol je najveći deo te arhive predao Hrvatskom državnom arhivu. U tim primopredajama nestalo je nešto arhive koja je odveć interesantna za Rimokatoličku crkvu. Moguće je pretpostaviti da je sadržaj tih dokumenata negativan po biografiju nadbiskupa Stepinca. I to može da bude ključni razlog što nije dostupna javnosti.
Nestanak dela dokumenata iz hrvatskog državnog arhiva koji govore negativno o Stepincu

Uostalom, nijedan apologeta nadbiskupa Stepinca ne pominje kompletan sadržaj njegovog pisma sa prilozima upućenog papi maja 1943. godine! U prilog ove tvrdnje navodim sledeće radove: Margareta Matijević, „Stepinčev ’Dossier‘ Svetoj Stolici (31. 05. 1943)“, u: Croatica Christiana periodica, 21, Zagreb 1997, 107–139; Jure Krišto, Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska 1941.–1945., 1–2, Zagreb 1998; Esther Gitman, „Nadbiskup zagrebački Alojzije Stepinac pred sudom Titovih komunista, povjesničara i sadašnjega srpskog režima“, u: Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj, Zagreb 2016, XXXV–LXVI.

U arhivskoj građi koju je Franjo Tuđman dao Kaptolu 1991/92. godine bili su i nadbiskupovi dnevnici. Digitalna verzija pet rukopisnih knjiga danas je dostupna istraživačima. Poznato je da nijedan istoričar iz Srbije nije gledao ni tu verziju. Doduše, to je prošle godine pregledao pravnik Predrag Ilić.

Sadržaj nadbiskupovih beleški je odveć interesantan za arhijereje SPC u istraživanju odnosa nadbiskupa Stepinca prema Srbima u godinama NDH 1941–1945. (Više o ovoj temi videti na internetu: Veljko Đurić Mišina, „O dnevniku nadbiskupa zagrebačkog dr Alojzija Stepinca“.)

Poznato je da je sadašnji rimski biskup Frančesko svojevremeno ponudio SPC direktne razgovore sa predstavnicima Rimokatoličke crkve u Hrvata. Održano je pet sastanaka bez nekih velikih i značajnih zaključaka. Teško je zaključiti ko je i šta dobio u tim razgovorima. Po svemu sudeći, najviše je dobio papa Frančesko – doveo je dve strane za isti sto da razgovaraju.

Izvor: izmedjusnaijave.rs