Sramota izdajnika traje barem do devetog koljena

Odgovor Draganu Glogovcu na optužbe da širim „govor mržnje“

– Nikome ne sporim pravo da brani i čuva ugled roditelja, ali to mora da čini dostojanstveno i na osnovu tvrdih i neporecivih dokaza, čak i ako to čini sa zadocnjenjem od 40 godina

Piše:  Budo Simonović

Nije prvi put da se neko osjeti pogođen onim što sam za više od pola vijeka objavljivao u raznorodnim napisima po novinama ili u nekoj od 24 do sada objavljene knjige. Zbog toga sam u ono „mračno komunističko vrijeme“ 55 puta sjedao na optuženičku klupu, oduzimali mi čak i novinarske akreditive, ali sam na kraju uvijek oslobađan bilo kakve odgovornosti, jer me branila istina.
Nikad se, međutim, nije desilo da je neko čekao gotovo 40 godina da me, recimo, optuži za „govor mržnje“, kako je to ovih dana učinio izvjesni Dragan Glogovac iz Višegrada, koji tvrdi da sam u svojoj prvoj knjizi „Do smrti i natrag“ „na najgori način ocrnio ne samo obraz boraca Jugoslovenske vojske u otadžbini, nego i cjelokupni ambijent seoskog života u toku Drugog svjetskog rata na području sjeverne Hercegovine i doline rijeke Neretve”, nadasve njegovog oca Sima Glogovca, četničkog komandira u Čičevu. Da bi tu tvrdnju potkrijepio iz 11 strana teksta u pomenutoj knjizi, koji se odnosi na Sima Glogovca, izvlači nekoliko sintagmi koje, tako ogoljene, izvan konteksta, zaista zvuče uvredljivo, u velikom luku zaobilazeći cjelovitu istinu i sve ono što je prethodilo tom „govoru mržnje“, pokušavajući da dovede u zabludu čitaoce, a mene kao autora ocrni, dotle da poziva udruženja književnika i novinara u Crnoj Gori, Centar za istraživačko novinarstvo, čak i sud i tužilaštvo, „kao i desetine udruženja koja se bave ovim temama i zaštitom prava građana“ da se pozabave Budom Simonovićem i daju sud o njegovom „govoru mržnje“.
Ne sporim, naravno – ni sada niti sam to činio ikada – pravo svakome da brani i štiti ugled svog roditelja, kakav god da je, ali sporim da to iko, pa ni Dragan Glogovac, može činiti sa tolikom količinom nekorektnosti i subjektivnosti, zaobilazeći istinu i nepobitne činjenice, dotle da gotovo i ne zaslužuje nikakav odgovor.
A činjenice su neumoljive. Moja knjiga „Do smrti i natrag – kazivanje Momira M. Jakića“, objavljena je, kako to i Glogovac naglašava, 1988. godine u Beogradu. Prethodio joj je feljton u „Politici Ekspres“ koji je u 24 nastavka na cijeloj strani novine, objavljen tri godine ranije. Knjiga je nastala na osnovu veoma opširnih autobiografskih zapisa i neposrednih kazivanja Momira Jakića, prvoborca NOB i nosioca Spomenice 1941, rodom iz Dobrih Sela kod Šavnika, i, kako je jasno naglašeno na početku knjige, u njoj su svi opisani događaji i likovi autentični. U to sam se nedvosmisleno uvjerio tokom pet i po godina rada na knjizi i provjera svake pojedinosti, a neoboriv dokaz za to je činjenica da se do sada, za četrdeset minulih godina, ne nađe majčinog sina da išta preporekne u knjizi, u kojoj, inače, nema nijedne moje lične ocjene, komentara ili kvalifikacije – u pitanju je ispovijest glavnog junaka u prvom licu.
Čitaocima prepuštam da gataju zašto je Dragan Glogovac ćutao 40 godina ako priznaje da je taj „sporni“ dio knjige čitao u feljtonu još 1985. godine. A ono što je mene prvenstveno prisililo na odgovor jeste, najblaže rečeno, nekorektnost koju je Glogovac ispoljio prema Momiru Jakiću i neistine koje bi mogle neobaviještene čitaoce navesti na krivi zaključak.
Momir Jakić je bio jedan od šesnaestoro partizanskih gerilaca iz durmitorskog kraja koji su u novembru 1942. godine, pred stalnih četničkim hajkama odlučili da se prebace u Bosnu i priključe glavnini partizanskih snaga. U selu Govza na tromeđi Crne Gore, Srbije i Bosne, upali su u četničku klopku. Jakić, Branko Mirković i Vojin Jauković su zarobljeni, a ostali su uspjeli da se razbježe i izvuku iz obruča, ali ne i da sasvim umaknu četničkim potjerama tako da se samo nekoliko njih spasilo.
Jakića, Mirkovića i Jaukovića su sproveli u Kalinovik i više od 20 dana udarali na svakojake muke da otkažu ko su, kud su naumili, ko su im bili jataci i saradnici… A kako im je zaista bilo, najbolje se vidi iz sačuvanih depeša Draže Mihailovića upućenih četničkom štabu u Kalinoviku i odgovora načelnika štaba, majora Salatića, koji izvještava glavnokomandujućeg da su „saslušanja vršena na najdrastičniji način, ali ništa nije pomoglo jer su isti idealni komunisti koji ginu za ideju ali ne odaju ništa…“
Mihailović naređuje njihovu likvidaciju. Pošto je uticajni četnički vojvoda Dobroslav Jevđević zbog nečeg tražio da ih dovedu i strijeljaju u Nevesinju, presvukli su ih u neku staru pocijepanu odjeću, dronjke i rite, da bi prikazali narodu kako izgledaju poslednji ostaci partizana, a onda ih isprebijane, gladne, vezane i bez obuće, dotjerali pješke do Nevesinja gdje ih je četvorka četničkih dželata, na čelu sa Spasojem Taušanom, u noći između 1. i 2. decembra 1942, izvela i postrijeljala, pucajući im u potiljak. Jakića je metak, ispaljen iz „italijanke“, pogodio iza lijevog uva i izbio između očiju, kroz korijen nosa. Kad su utvrdili da još daje znake života, još dva puta su pucali u njega dok je, teško ranjen, ležao na snijegu. Jedno zrno je prošlo kroz lijevi dio grudnog koša, ali za čudo nije povrijedilo ni srce ni pluća, a drugi kroz desno rame, polomivši mu ključnu kost.
Kad su dželati otišli sa strelišta, uvjereni da je i Jakić mrtav, on se pred zoru otrijeznio i, iako omalokrvio, malaksao od rana i premrzao, krenuo je da bježi sa strelišta. U strahu od četnika, krenuo je na zapad i poslije dva dana i dvije noći izbio u dolinu Neretve, u Glavatičevo, gdje je dopao u ruke milicije muslimanske, čiji se štab nalazio u kući hodže Hasana Razića.
Jakića je, u strahu od četnika, smislio priču da se zove Janko Đuknić, da je rodom od Nikšića, da su ga kao partizana zarobili Italijani (a ne ustaše kako piše Glogovac) i da je pobjegao iz italijanskog zatvora u Mostaru. Pravu istinu je kazao samo Mustafi Raziću pošto se uvjerio da on, iako je bio komandir milicije muslimanske, drži vezu i sa partizanima.
Lokalni četnici su, međutim, nekako doznali da muslimani drže nekog italijanskog zarobljenika, Srbina, i polakomili se da ga otmu i predaju Italijanima, koji to bogato nagrađuju. Patrola ga je dovela u Čičevo, komandiru Simu Glogovcu, koji se sa društvom zatekao u kući rođaka, Boža Glogovca.
Dragan Glogovac sad tvrdi kako je najveća muka, koju je njegov otac udario Jakiću bilo to što ga je, kako komunistu, nagnao da molitva „Oče naš…“ kako bi utvrdio je li zaista Crnogorac, kako se predstavlja, ili ustaški špijun. Prećutkuje, pored ostalog, kako je u njegovu odbranu u jednom trenutku stao domaćin Božo Glogovac i kako je, uprkos Simovom žestokom protivljenju, donio Jakiću večeru.
Dragan Glogovac posebno prećutkuje kako je na kraju njegov otac naredio Savu Gojkoviću da Jakića sprovede u zatvor, dodajući: „i onako po tvojski, da upamti Sava Gojkovića i vidi kakvoga ja zeta imam…“ Draganu Glogovcu posebno nije ni na kraj pameti da spomene, kako je njegov tetak Savo Gojković, te noći na putu do zatvora i sjutradan sve dok ga nijesu vratili u Glavatičevo jer su Muslimani zaprijetili da će ga oružjem vratiti, kundačio Jakića, bacao ga i valjao po blatu, pucao mu pored glave da ga prisili da kaže ko je i otkud se obreo u Glavatičevu…
Zahvaljujući starom hodži Raziću, koji mu je ukazao prvu ljekarsku pomoć, Jakić će pobjeći iz Glavatičeva i sedam dana kasnije stići u Šujicu, u štab Četvrte proleterske brigade, preživjeti rat i kao oficir JNA i teški invalid živjeti u Nikšiću (ne u Beogradu, kako zlobno insinuira Glogovac). Odmah poslije rata, 1946, odista je dolazio u Glavatičevo s namjerom da Simu Glogovcu i Savu Gojkoviću vrati milo za drago, ali je odustao od toga jer je poslušao savjet svog dobrotvora, hodže Razića: „Sinko, što sa zlom prođe, zlom se ne vraća…“
A 11 godina kasnije, 1957, kad se ponovo našao u Glavatičevu, poručio je Simu Glogovcu i Savu Gojkoviću da mu dođu u kafanu na viđenje. Došli su kao pokajnici, sa suzama u očima, a on im javno sve oprostio: „Vrijeme donijelo, vrijeme odnijelo…!
Dragan Glogovac se javlja sad, poslije 40 godina, kad već odavno nema ni Jakića, ni njegovog oca i tetka, ni tolikih drugih Jakićevih zlotvora i dobrotvora, onih koji bi mogli da se isprse i Jakiću u oči kažu da je lagao – i dakako i meni kao autoru knjige – ili potvrde kako je stvarno bilo! Glogovac neće da prihvati da Jakić jeste oprostio svima, ali nije zaboravio, neće da razumije velikomučenika, prebijenog i premrzlog, koji je pet dana gladovao, a uz sve to izrešetanog mecima! Zar očekuje od njega da ljeporeči i piše slavopojke onima koji su ga mučili, onako kako je ljeporečio svima koji su mu u tim mukama i čašu vode dodali?
Konačno i najvažnije: ako je Glogovac umislio da je došao vaklat da se ovakvim optužbama može prati crni obraz pripadnika „Jugoslovenske vojske u otadžbini“, onih koji su četiri godine odano sližili okupatoru, nosili njegovo oružje, primali njegove plate i hranili se na njogovim kazanima, onih kojima je glavni i jedini cilj bio borba i uništenje partizana, grdno se vara. U velikoj su zabludi i sudije i sudovi i režimi i svi drugi koji koji ih podržavaju, da se na taj način može doći do pomirenja. Nema pomirenja bez istine o zločinima ko god ih je činio, svejedno da li u ime krsta ili petokrake, polumjeseca ili Davidove zvijezde! Sve drugo je velika zabluda i varka, a ponajviše uvjerenje da se sramota izdaje može tako lako zaboraviti, jer ona, posebno na ovim prostorima, traje barem do devetog koljena!

P.S.

Što se tiče pojedinih objavljenih komentara povodom reagovanja Dragana Glogovca, o njima su sve rekli autori, koji ne smiju da ih potpišu. Takvi ne zaslužuju odgovor i uvažavanje časnih i slobodoumnih ljudi.