Srbi između Oluje i Novaka

Piše: Emilo Labudović

„Niko ne može kao Bog“, govorila je moja pokojna baba, i time jednostavno definisala i objapnjavala sva dešavanja u prirodi i među ljudima koja su po nečemu odskakala od uobičajenog. I zaista, samo Njegovom rukom i promišlju, juče su se, u jednom danu, Srbima dešavali i desili trenuci neizrecive tuge i radosti.

Dan je počeo suzama i sjećanjem na nevine žrtve vjekovne mržnje, na prokletu Petrovačku cestu, a završio se suzama radosnicama jednog od najvećih Srba današnjice – Novaka Đokovića. Suzama koje su, opet, rasplakale naciju.

Neko je već duhovito sročio da Novak nije samo pobijedio na Olimpijadi već je pobijedio Olimpijadu. I stavio neizbrisivu tačku na decenije osporavanja, ponižavanja, odbacivanja, neskrivene mržnje kojima su na Zapadu dočekivali svaki njegov uspjeh i neuspjeh. I to samo zato što je bio Srbin, što je bio svoj, i što to nikad i na ni jednom mjestu nije sakrio. Na stranu to što je vanserijski talenat koji je zauvijek definisao tenis ne samo kao igru već kao polje viteštva na kojem se i u porazu može ostati uspravan i dostojanstven, Novak je svijetu, uvijek i uprkos svemu, pokazivao onaj drugi, hrišćanski i pravoslavni, obraz. A svijet je po njemu, kao i po Srbima uopšte, lupao šamare nemilice.

Oluja, ne samo kao još jedno stratište i pogrom srpskog naroda u njegovoj dugoj istoriji „između klanja i oranja“, već kao paradigma beskrupuloznosti moćnika prema narodu čija je jedina krivica u tome što je, kako je to rekao Cvijić, „razapeo čergu nasred puta“, nešto je što nam se dešava svako malo. Zapravo, kad se saberu godine ropstva, ratnih požara, pogibija… račun bi lako dokazao da ih je više od godina slobode i blagostanja. A sa druge strane, ovaj Novakov podvig je svevremenski srpski odgovor tim pritiscima, prijetnjama, logorima, jamama, kamama i srbosjecima. I svim vrbama na koje su nas vješali, jer uvijek je bilo (i biće) da nema vrba koliko ima Srba!!!

„Nikad više Oluja“, poručio je na komemoraciji u Loznici predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić. I, šta god ko mislio o njemu lično i politici koju brani i promoviše, pošteno bi bilo reći da odavno Srbija nije imala snažniji i uspješniji državni odgovor na sva, ne baš prijateljska, dešavanja oko nje. Gotovo karikaturalni su napori takozvane opozicije, jadni ostaci onih koje je milionima dolara CIA izgurala na političku scenu, da repriziraju petooktobarsko ludilo. Čak i najnoviji izazov, za koji se Đilas, Lutovac, Marinika, nekakav Ćuta i onaj osrednji košarkaš Štimac drže kao pijan za plot, vezan za litijum i jaderit, samo su cirkus na koji ozbiljna i osviješćena Srbija neće nasjesti. Uostalom, Srbiju su u priču o litijumu i kompaniji Rio Tinto svojevremeno uveli baš ovi današnji protestanti.

Oluja i Novak su dva antipoda sudbine svekolikog srpskog roda i neodvojivi su tok njegovog hoda, posrtanja i uzdizanja kroz istoriju. I ne mogu se posmatrati i vrednovati odvojeno, pa jedno prihvatati i svojatati, a drugo odbacivati i ignorisati. I zaista je izvan svakog razuma, ispod časti i ljudskog dostojanstva, o patriotizmu je grijeh i govoriti, kad neki u Srbiji, a i u Crnoj Gori, skoro pa proslavljaju i opravdavaju Oluju, a onda Novakov uspjeh prisvajaju i slave kao svoj. Sve je to naše. Sve to smo mi, naša stradanja i naša slavlja, naši usponi i naši padovi… sve su to dvije strane jedne te iste medalje. S tim da je ona Novakova ne samo zlatna. Ona je medalja srpskog sunca.