“Srbin po ocu, Italijan po majci, Dubrovčanin po rođenju, Milanez po grobu…” Ko je bio Ruđer Bošković?
1 min read
Ruđer Bošković
Na današnji dan, 13. februara 1787. godine umro je matematičar, fizičar, astronom, filozof i diplomata Ruđer Bošković, osnivač i direktor Brerske astronomske opservatorije kod Milana i direktor Optičkog instituta francuske mornarice, jedan od najvećih naučnika svoga doba.
Ruđer Josip Bošković (1711–1787) rođen je u Dubrovniku. Otac mu je bio Nikola Bošković, Srbin iz sela Orahov Dol, kod Trebinja, a majka Pavla Betera iz poznate dubrovačke porodice.
Bilo je to doba pre nastanka modernih nacija, Bošković je život proveo po italijanskim, habzburškim zemljama i u Francuskoj. Katolik iz Dubrovnika, koji je posle odlaska na škole posetio samo jednom 1747. godine, sebe je video kao Slovina.
Bio je profesor univerziteta, osnivač Milanske opservatorije i direktor Optičkog instituta Francuske mornarice.
Rođen je 18. maja 1711. godine kao sedmo dete trgovca Nikole Boškovića, Srbina iz Orahova kod Trebinja u Hercegovini i majke Paole, italijanskog porekla, iz porodice Bara Betere, poznatog dubrovačkog pesnika.
Njegov brat je bio Bartolomej Baro Bošković. Ceo radni vek proveo je u tuđini, gde je stekao i svetsku slavu, a samo jednom svratio u svoj zavičajni Dubrovnik, 1747. godine.
Gimnaziju je završio u Dubrovniku u Jezuitskom zavodu. Sa 15 godine 1725. stupa u Jezuitski red i odlazi u Rim. Stekao je vrlo visoko obrazovanje, mukotrpno se penjući jezuitskom hijerarhijom. Studirao je dve godine retoriku i poeziju, zatim tri godine filozofiju i matematiku, da bi obrazovanje okončao nakon pet godina teologije.
Pisao je naučna dela u stihovima i pisao je poeziju od kada je učio gimnaziju. Sebe je opisivao kao astronoma i pesnika.
Umro je u vili Bosii u Milanu, pritisnut umorom i duševnom slabošću ali i posledicama „dugotrajne groznice“ (koju je stekao na obali Male Azije kada je svojevremeno krenuo u Carigrad). Na milanskom groblju je i sahranjen 13. februara 1787. godine, a srce mu je preneto u zavičaj.[16] Milutin Milanković navodi podatak da je sahranjen u Milanu u crkvi Santa Maria Podone.
Karijera
Sveštenik je postao 1744. godine i odmah stupio na katedru za matematiku Kolegijuma u Rimu. Treba znati da je on još kao student teološke nauke započeo praksu, radeći kao učitelj na nižim razredima iste ustanove. U Rimu ostaje kao predavač do 1759. godine, kada napušta Rim. On je godinu dana ranije shvatio da je jezuitski red u krizi i da mora negde da se skloni. Boravi 1760. godine u Parizu, a zatim u London. Posle kratkog boravka i istraživanja u Carigradu 1761. godine vraća se u Italiju 1763. godine.
Nakon jednogodišnjeg bavljenja u Rimu, postaje 1764. godine profesor matematike na Univerzitetu u Paviji. Između 1765-1772. godine živi u Milanu gde osniva Milansku opservatoriju, i postaje njen prvi direktor. Kada je ukinut jezuitski red ostaje obični sveštenik i seli se 1773. godine u Pariz. Kao šef marinske optike na pariskoj Sorboni i francuski podanik provodi osam godina. Odatle kreće 1782. godine poslednji put u Italiju.
Naučni rad
Bošković je kao ugledni matematičar, profesor i naučnik pozivan je da rešava neke probleme svog vremena. Tako je 1742. godine uvršten u tročlanu komisiju koja je utvrđivala uzroke pukotine na velikoj kupoli vatikanske crkve Sv. Petra. Traženo je drugom prilikom njegovo stručno mišljenje u vezi kanalisanja reke Tibar.
Papa ga opet angažuje 1750. godine, sada da izmeri dužinu meridijanskog stepena u papinoj državi. Godine 1756. ga je angažovao austrijski car Franc I da presudi u sporu oko reka i plovidbe između grada Luke i Toskane. U Beču je u to vreme za caricu Mariju Tereziju, pomagao oko popravki na zgradi Dvorske biblioteke.
Od 1736. godine, redovno objavljuje godišnje po nekoliko stručnih rasprava. Spada u red tada najplodnijih naučnika, kada je reč o pisanju. Objavio je 70 radova, od kojih najviše su to oni iz matematike (19), astronomije (15) i fizike (28), a ostalo su dela poetska, astronomska ili putopisna.[25] U zrelom dobu on je nadaleko poznat i priznat; javlja se kao član više Akademija – londonske, pariske, rimske.
Napisao je delo Putopis od Carigrada do Poljske, koja se odnosi na jedno njegovo naučno putovanje. On se 1762. godine kao član engleskog naučnog Kraljevskog društva uputio tom trasom, da bi na terenu posmatrao „prolaz Venere ispred sunčevog diska“.[26] Krenuo je za Petrograd, ali zbog slabog zdravlja nije stigao dalje od Poljske. Putopis je prvi put objavljen na italijanskom jeziku 1784. godine.
Ruđer Bošković je, između ostalog, tvorac i jedinstvenog zakona sile, pretpostavljajući da postoji ne samo privlačenje (Njutnov zakon) nego i odbijanje u naizmeničnom menjanju na malim rastojanjima među telima. Smatrao je da je elementarna čestica bez dimenzija izvor sile, a vreme i prostor je, nasuprot Njutnu smatrao relativnim, pa se s pravom može nazvati pretečom Alberta Ajnštajna. Pronašao je dva geometrijska metoda za određivanje elemenata Sunčeve rotacije na osnovu posmatranja položaja tri tijela, zatim je izračunao dimenzije i spljoštenost Zemlje. Otkrio je geometrijski model izračunavanja putanja kometa.
U geologiji je značajan jer je pisao o kompenzaciji masa unutar gora i tako postavio temelje kasnijem razvoju teorije izostazije. Regionalne poremećaje sile teže tumačio je razlikom u gustini gornjih i donjih delova Zemljine kore.
U domenu klasične fizike, formulisao je jedinstveni zakon svih sila. Pretpostavio je postojanje, ne samo privlačnih, nego i odbojnih sila. Svojim idejama o relativnosti prostora i vremena je bio preteča Ajnštajnove teorije relativnosti.
Objavio je veliki broj radova iz sferne trigonometrije i statističkih metoda u fizici: Theoria philosophiae naturalis redakta ad unicam legem virium in natura existentium, Opera partinentia ad opticam et astronomia, Elementorum universae matheseos, O morskoj plimi, Teorija konusnih preseka, Elementi matematike itd.
Poreklo mu je iz Rovaca
Srbin-katolik,takvo je bilo vrijeme.Drugacije ne bi mogao napredovati.Majka katolkinja -dominantna !
Videh lično Teoriju filozofije prirode objavljene u jednom naučnom časopisu iz Londona, štampanog u Holandiji..Videh još pet šest istih u Sveučilišnoj biblioteci u Ljubljani, u ono doba..
Bravo. Za Hrvate Boskovic je njihov. Kao i Tesla. A sigurno je jedino da je Pavelic njihov.