Srebrenica kao kruna antisrpskog zločinačkog poduhvata!

Piše: Jovan Lakićević

Mislio sam da se, nakon četiri-pet tekstova objavljenih na ovom Portalu, nikad više neću vratiti morbidnoj temi, zvanoj Srebrenica. U poslednjem rekao sam  da nije čudno što se čitaoci na nju gotovo i ne osvrću zbog osjećanja  velike nelagode, da ne kažem mučnine, jer shvataju da je to monstruozna  konstrukcija zapadnih planera, kojom se dodatno i za dugo vremena stigmatizuje srpski narod u cjelini.

To je završni čin  cementiranja antisrpske  mržnje na planetarnom nivou, u koju su prije i u toku razbijanja Jugoslavije bila upregnuta sva važnija zapadna glasila, objedinjena pod rukom satanista. Srebrenica bi, sve su prilike, trebalo da bude kruna tog antisrpskog zločinačkog poduhvata.  Da se malo Njemci odmore, jer sad su Srbi „fašisti“ i „nacisti“ i „genocidni“!

Užasnula me je, međutim, okolnost sa kakvom su lakoćom  moji Crnogorci, prihvatili predlog izvjesnog poslanika i funkcionera  Bošnjaka i njegove koleginice, da se u dnevni red crnogorskog Parlamenta uvrsti Rezolucija o Srebrenici! Kao da ona otprije desetak godina, na sramotu moje Crne Gore, nije bila dovoljna! Čak 42 poslanika su za to glasala!

Ne znam šta ona sadrži, ali ako bude usvojena,  znam da će mnogi od nas,  od oko 300 hiljada državljana CG u Srbiji, sa crnogorskim pasošem, reći  zauvijek „Zbogom“ svojoj zavičajnoj otadžbini!

Uopšte me, u ovom času, ne zanimaju stambene afere, ni pomenutog predlagača, niti njegovih desetak kolega iz Milove džamahirije, koji su dobro uhljebili i sebe i sve svoje bližnje, kako bi Poglavnika održali na vlasti. Ni njihova dosjetka da se skrene pažnja sa afere klasičnom obmanom –  „Vidi vrapca!“  Ovdje je u pitanju nešto drugo: kako će se CG, odnosno njen Parlament, ponijeti prema ovom najnovijem antisrpskom izazovu.

Pošto znam šta je sve  učinjeno i potrošeno na stvaranju „novog crnogorskog identiteteta“,  u poslednjih tridesetak godina, nijesam preveliki optimista.

No da se vratim na početak i povod ovog teksta.

Rekao sam, na ovom časnom Portalu još prije deset mjeseci , da je Srebrenica – najveća planetarna  laž i podvala srpskom narodu u minulom vijekeu! Kao da sam slutio šta će se dešavati ovih dana!

Pokušao sam, naravno, da to i dokažem. I nije mi bilo teško da to  učinim. Za ovu priliku ću reći, ili, tačnije ponoviti iz već spomenutih tekstova,  samo nekoliko nespornih činjenica.

Prilikom usvajanja  Dejtonskog spoprazuma, nekoliko mjeseci nakon oslobađanja Srebrenice, niko nije pomenuo ni zločin, a kamo li genocid u Srebrenici!

Godinu dana, nakon toga, kada se u Skupštini BiH raspravnjalo o Srebrenici, takođe  nije bilo pomena, ne samo o „genocidu“, nego ni o kakvom zločinu!

Tek dvije godine kasnije,  valjda po ideji maštovitih Engleza,  počinje stvaranje crnog  mita o Srebrenici!

Upravo zbog toga, a i zbog činjenica koje su mi poznate, ne mogu da shvatim narativ, koji i mnogi Srbi ponavljaju,  kako se tu desio „zločin“, ili „masakr“, ali nije – „genocid“! Kakav zločin i kakav masakr, aman moja srpska braćo! Ne lupajte papagajski i napamet. Potrudite se da vidite šta se tu stvarno dogodilo, jer će nas ta planetarna laž mnogo koštati!

U mojim tekstovima citirao sam   istraživača iz Bazela, našeg porijekla, gospodina  Dorina, koji kaže da se tu desio „genocid nad istinom i zločin nad srpskim narodom“!

Možda bi to mogla da bude i prava definicija onoga što se dešavalo (a i danas traje) u Srebrenici i povodom nje. NATO sud u Hagu izrekao je jedino  pukovnicima Ljubiši Beari i Vujadinu Popoviću,   presude  za  yčešće u „genocidu“.  Kakvom i čijem i po čijem naređenju – toga nigdje nema! Ostali generali i čelnici Srpske,  osuđeni su  za  „pomaganje“ i „nesprečavanje genocida“…

Nigdje nijesam našao da je bilo ko od komanandanata Vojske Srpske bilo gdje naredio strijeljanje zarobljenika! S druge, pak, strane pročitao sam naredbe Karadžića i Mladića da se sa zarobnjenim muslimanskim vojnicima  mora strogo  postupati po Ženevskoj konvenciji. No, džabe priča, kad su sva „suđenja“ i presude bili unaprijed zadate! I poznate.

S tim u vezi, rekao sam , na početku ovog malog serijala,  da ću svakon ko mi spomene „genocid“ u Srebrenici – biti spreman  pljunuti u lice, a  onaj  ko pomene haški „Tribunal“ kao sud ,  da će imati moj prezir za sva vremena…

Znamo i kakav je to „sud“ bio i kako je  i u čije ime sudio. I da je na samom početku svoje zločinačke i besramne sudanije, dobio pare od NATOa!  I pozivati se danas na haške presude,  ovog NATO „suda“,zaista je smiješna i, rekao bih, sa punim uvjerenjem  – nečasna  rabota!  Pogotovo povodom „genocida“ u Srebrenici…

I, ponavljam,  ne žurite, braćo Srbi, da  ono što se navodno dešavalo u Srebrenici  u julu 95. nazovete  „strašnim zločinom“, ili „masakrom“! Ko je i po čijem naređenju vršio te „strašne zločine“ i kojih su razmjera bili? O tome nema ni približnih podataka sa svih sudanija u Hagu!  Čak se ne zna ni broj boraca muslimanske 28. divizije, poginulih u proboju… Operiše se sa cifrom od dvije do četiri hiljade! A broj strijeljanih zarobljenika nikad nije ni približno  utvrđen. U opticaju je brojka  od 42o do 12oo.
Sklon  sam da povjerujem  izvještaju predstavnika UN, Amerikancu  Filipu Korvinu, koji je tvrdio sve do svoje smrti, petnajest godina kasnije, da je nakon zauzeća Srebrenice postrijeljano oko 7oo muslimanskih zarobljenika.

Pokušao sam da utvrdim ko je u tome učestvovao, jer to jeste bio ratni zločin (doduše ni približan onom  koji su napravile Orićeve jedinice u Podrinju –  3267 srpske nejači pogubljenih na najbestijalnije načine!)ali jeste za svaku osudu!

Mislim da je M. Derpnjić iz Bratunačke brigade učestovao  u strijeljanju muslimana  smješenih u jednom  od četiri autobusa,  koje su Milovi čauši deportovali, odnosno vratili,  u svojstvu izbjeglica iz Crne Gore, a za ostala njegova nepočinstva ne znam.

Znam, međutim, da je  Ljubiša Beara sa jednom desetinom plaćeničkog  Desetog diverzantskog odreda, koji je tada bio na dopustu, (u odsustvu teško povrijeđenog, a nedavno preminulog majora Pelemiša ) odvodio manje grube zarobljenika, da bi ih strijeljao. Tada se čuveni Dražen Erdemović, Hrvat, a kasnije glavni zaštićeni svjedok u procesu srpskim generalima, pohvalio da je u jednom danu ubio 1.2oo muslimana! Ispostaviće se da je ova desetina pobila oko 3oo zarobljenika, uz razložnu sumnju da je Beara izvršavao zadatak svojih zapadnih nalogodavaca, kako bi se  koliko-toliko primakli zadatoj genocidnoj brojci po dogovoru Alije i Klintona!

Drugi „izvođač genocidnih radova“ bio je odred britanskih SASovaca, čije učešće u  Srebrenici, nakon njenog zauzimanja,  ni do danas nije  rasvijetljeno! (Kao, uostalom, ni njihov angažman  u likvidaciji Z. Đinđića!)

U ovaj Fridmanov broj od 700 pogubljenih zarobljenika svojevremeno sam računao i oko 3oo  muslimanskih boraca iz hangara nadomak Kravica. Riječ je o broju koji se pominjao u Hagu.  Tada  su muslimali,  jednom policajcu, koji je ušao u hangar da ih počasti duvanom, oteli automat, ubili ga i krenuli u bijeg. Patrola policije, koja je u tom času naišla, videći šta se dešava, zapucala je prema izlaznim vratima i tu je usmrćeno, po svjedočenju Aleksandra Dorina iz Bazela ( pisca dvije knjige o Orićevim zločinima u Podrinju i o Srebrenici) dvadesetak muslimana. Dakle, onaj ostatak do 7oo mogao bi da ide „na račun“ SASovaca…Inače, u hangaru nije moglo da stane više od dvjesta zarobljenika.

Ono nakon rata, uglavnom je poznato. Na spomen groblje „Žrtava Srebrenice“ godinama su, u šleprima, iz raznih krajeva  dovožene  „žrtve Srebrenice“, kako bi se namirio zadati broj  od pet hiljada …  Tada je u javnost probila priča kako su porodice umrlih muslimana, iz čitave BiH, dobijale po  hiljadu maraka po sanduku, kako bi preminulog  sahranili u Potočarima. Tu, je, po prilici, „sahranjeno“ i oko pet stotina  Bošnjaka, koji se još uvijek nalaze po  biračkim spiskovima širom Bosne. A dosta „ubijenih“ su je odavno napustili i žive u inostranstvu.

Normalnog čovjeka hvata užas i od ove morbidne, da ne kažem nekrofilske, priče i  „licitacije“, koja je  već prešla  osam hiljada!
Nadam se da će mi prave žrtve Srebrenice oprostiti  pominjanje nesojluka njihovih zemljaka, koji ovo, hoću da vjerujem, čine po instrukcijama „spolja“, a kojih će se jednog dana pravi  i čestiti Bošnjaci stiđeti!

Još samo dvije napomene. Prva je: srpskim forezničarima je u Potočarima, otpočetka, zabranjen svaki pristup. I druga: s razlogom se plašeći da će se prava istina o „genocidu“ u Srebrenici, jednog dana ipak saznati, odnedavno, na jednom pravougaonom kamenu na ulazu  u Potočare, može da se vidi zanimljiv napis- otprilike kako je tu sahranjeno  8.370 „žrtava genocida“ iz 13 BiH opština ( navode se poimenično, uključujući i Sarajevo!)…

Nije isključeno da će se vremenom povećavati i broj opština, zahvaćenih srpskim „genocidom“  a broj žrtava će sigurno rasti, pošto su iza spomenute brojke stavljene tri tačke!

Ovo poslednje ispisujem zbog predlagača rezolucije o Srebrenici u tužnom crnogorskom Parlamentu, kako bi na vrijeme uklopili ove najnovije podatke o „genocidu“, da ne bi opet, recimo za godinu dana, moralo o tome da se glasa!

Naknadno sam se sjetio  da ovim, zapravo, uskraćujem zadovoljstvo bar polovini  tzv poslanika kojima  je glavna ideološka odrednica –  srbomržnja, da, kad god im se pruži prilika, bilo kojim povodom, dižu ruke protiv svoje srpske braće! Ali, što bi – bi!

I još nešto. Dobro što nemate previše pameti, dragi predlagači spomenute, najnovije Rezolucije, ali, mogli ste imati bar mrvu obraza! Zar, zaista, mislite ono što smo od vas mogli čuti,  da će ovaj tovar besramnih laži, vezanih za mračnu Srebrenicu, u najnovijoj, vašoj tvorevini, doprinijeti „pomirenju i suživotu“ između Srba i muslimana? Ko vam je to rekao – grdno vas je obmanuo! Od ove postojeće, pa vašim predlogom  uvećane provalije,  imaće štete, ne samo ove naše, nego  i buduće generacije na ovim prostorima…