Srećna nam Krsna slava Stefanove i sveSrpske Republike!

Piše: o. Darko Ristov Đogo

O praznicima se u meni svakako kovitlaju radost i sjeta, uspomene i pitanja gdje svijet i Otadžbina i moj mali svjet u njima idu… Kovitlaju se maglovite uspomene iz djetinjstva, iz januara 1992, u kojima je mnogo šta nesigurno, ali neki osjećaj vremena i spomen dragih lica siguran i stamen kao Milost Božija koja nas gleda i kada to ne znamo.

I razmišljam o pokoljenju moga oca i razlici između njih i nas. Mi ih danas s pravom gledamo kao div-junake, kao mučenike i ratnike, zatočnike jedne ideje neugasive – ideje Zavjeta i Otadžbine Srbinove. I u tome blijede sve njihove ljudske slabosti, kao ništavne, kao nepostojeće, samo pred jednom ali najvažnijom njihovom osobinom – sposobnošću da se žrtvuju bez odlaganja, odmah, ovdje i sada, da odgovore, kao hajduci, da teknu i uteknu i na strašnom mjestu postoje, bez žalbe na stvarnost, bez očekivanja da im to strašno breme preuzme neko drugi ili bar odloži čas kada se treba poći neodložnim putem slave i stradanja.

Bilo je to pokoljenje u kome nije bilo „a može li to kasnije?“ i „zar baš mora tako?“ i „a može li to neko drugi?“. Ne može – moraš ti i moramo mi. A kada čovjek pregne, onda mu Hristos i Njegov prvomučenik daju mahove.

Zato i danas ne vrijedimo ni koliko mislimo da vrijedimo ni koliko druge ubijedimo da vrijedimo. Vrijedimo koliko sada i odmah hoćemo i možemo, uz pomoć Božiju. Jer ko će – ako ne mi? i kada – ako ne sada?

Srećna nam Krsna slava Stefanove i sveSrpske Republike!