Srećni ljudi

Nikada se nisam toliko obradovao magli, koja se polako spuštala na Cetinje , kao tog subotnjeg jutra. Trotoari su bili prekriveni ledom i snijegom, a kod nas – u nikšićkom kraju se kaže da „magla jede snijeg i led“.

Dok opreznim korakom hodam ulicom koja od autobuske stanice vodi ka centru grada, srećem čovjeka koji je po zanimanju šofer i nekoliko puta je mene i đake bogoslovije vozio na jednodnevne ekskurzije u kojima smo obilazili primorske manastire. Više puta mi je pri našim ranijim susretima govorio da su mu ta putovanja puno značila. Neke manastire je tek tada prvi put vidio, upoznao se sa monaštvom i pravoslavnom duhovnošću. Primijećujem da je ovog jutra baš neobično veselog raspoloženja. Kaže mi da je to zbog sinoćnje skupštine i odluke da padne vlada, koja je „po svim šavovima dijelila Crnu Goru“.

Sada više ne treba brinuti, jer će zasigurno doći bolje vrijeme “ i za vas i za nas“. Na moje pitanje koji smo to mi a koji oni, začuđeno mi odgovara: „Pa, sjećaš li se da si mi onaj put rekao da se izjašnjavaš kao Srbin“? Dalje mi govori da to njemu ni najmanje ne smeta, jer će Crna Gora od sada biti država svih nas, bez obzira na vjeru i naciju. Nakon što smo se pozdravili, veoma brzo je našao novog sagovornika na temu pada vlade i nesumnjivo boljih dana koji nam slijede. U pekari, u koju obično svraćam, zatičem za stolom jednog gospodina u pedesetim godinama.

Čim me je ugledao, okrenuo se prema prodavačici i glasno prokomentarisao: „Mnogima će u Crnoj Gori od sinoć biti krivi dio. Previše su dizali glavu prethodnih godinu dana“. Na osnovu pogleda začuđene žene, shvatio sam da se, do mog ulaska u pekaru, njihova konverzacija toga jutra sastojala isključivo iz njegovog traženja bureka sa sirom i njenog odgovora u kojem ga je upoznala sa cijenom istog. Na izlazu iz gradske pijace srećem dvije starije gospođe. Jedna od njih, poput starih baka iz vremena mog djetinjstva, nosi na glavi crnu maramu, dok je druga modernije obučena, sa pletenom kapom koja prekriva kosu ofarbanu u plavo. I jedna i druga ovoga jutra, svaka na svoj način, izgledaju dostojanstveno i lijepo, dok izražavaju neskrivenu radost zbog odluka sinoćnje skupštine. Ispred banke stoje dva momka u ranim tridesetim godinama.

I oni razgovaraju glasno o dnevnopolitičkim temama. Tek tada sam primijetio da su baš svi ljudi koje sam tog jutra sreo u gradu bili srećni i vedrog raspoloženja. Takođe, po ko zna koji put u životu sam se uvjerio u to da raspoloženje utiče na percepciju stvarnosti. Naime, ja sam prema toj vladi od izglasavanja pa sve do njenog pada imao prilično neutralan i ravnodušan stav. Tako sam se i tog jutra probudio sa neutralnim raspoloženjem. Međutim, ono što su u mojoj percepciji stvarnosti bili snijeg, led i magla, za neobično srećne ljude koje sam tog jutra susretao, bile su to tek zimske čarolije, koje su samo doprinosile ljepoti grada.

Ne znam zbog čega, ali u ostatku toga dana nikako nisam uspijevao da izbacim iz glave stihove jedne pjesme grupe Riblja Čorba. U njima Bora Đorđević na sarkastičan način konstatuje činjenicu da se na televiziji neprestano smjenjuju serije koje su već nebrojeno puta prikazane. A ti stihovi glase: „Bolji život, Srećni ljudi, zato i ti sretan budi“…