Srpska rečenica

Piše: Bećir Vuković

Cijela stara varoš išetala je na proteste. Dobro, nije baš cijela, ali propagande radi, pišemo da je skoro cijela stara varoš, izašla na proteste.

I pola Malesije sjazilo se u ravnu Podgoricu. I, nekoliko autobusa iz Rožaja, i Gusinja. Bio je planiran i kombi iz Petnjice, ali imao je tribinu Naser Orić, pa nisu mogli na dva kraja.

Stvarno, da li se neko sprda sa zdravim razumom. U ovakvim prilikama, samo bi avetinja šetala do kraja. Srbima je ostalo još jedno zrno soli u glavi. Nema te nauke, novog čovjeka, falsifikatora, hajke, sektaša, udbaša, liberala, narodnjaka, koji će još jednom prevariti Srbe u Crnoj Gori. Molim, bez rukavica u ove aprilske lijepe dane.

Ovih noći opet čitam „Srpske priče“ Milorada Pavića. Najljepše srpske metafore od Petrovaradina do Kalemegdana, od Triesta do Budima i Temišvara, od Skadra do Zadra, do Soluna i Svete Gore. I ovog proljeća, pleveći manastirsku baštu, igumanija Hilandara Trojeručica, prehladila se, kija u trpezariji.

Preko srpske grbače da se opet neko dokopa vlasti. I da prigrne isti ideološki šinjel, ubuđali, star preko sedamdeset godina. Kakvo bi tek to poniženje bilo. Što se mene tiče – da golom vrsnicom sjednu na vrelu ploču, ne bih im vjerovao. Srbi moraju da se izbore za svoja prava, a ne da njihovu sudbinu „kroje“ tipovi iz „Vijesti“, i slični tipovi podtipova. Što se crnim zadojilo vragom, ni vrijeme ne može presvući.

Da li u „Vijestima“ ima bogatuna. I te kako ima. Ko je ono rekao, da se i protiv njih treba boriti. U narodu, prije svega srpskom, važi priča da se vodi pravi rat između dvije familije. Srbi morju da se bore protiv obadvije familije. Ove dvije zadnje rečenice, bolje bi zvučale na italijanskom jeziku. Sa onim sicilijanskim narečjem.

Nije tačno, i ne može biti, niti je bilo ikada od kako se krme uz plot češe, da manjinci mogu biti kreatori sudbine nekog naroda. Kako shvatiti da su manjinci i ‘najpouzdaniji’ nosioci građanskih ideja. Mogu skupljati perje po dvorištu, nije da ne mogu, mogu na nekoj autobuskoj stanici i uskočiti u autobus, ali volan ne može biti u njihovim rukama. Sve drugo je montaža. Slabo je, odveć slabo, montiran taj kratkometražni film.

Tačno se zna šta manjini pripada. Tu, u komšiluku, manjina progoni jedan narod. Zna se da progone Srbe. Zna se da manjina albanska progoni Srbe na Kosovu.

Kakva su opozicija Albanci, i muslimani. U zvaničnoj politici dijele vlast, ili su uz vlast. Muslumani su, beli, redom svita ministarska. Plus, direktorska mjesta, i štošta pride. A, Albanci, ta to je svima jasno, samo svoju siđaju, i crtaju mapu tzv. Velike Albanije. I dok svako navrće vodu na svoju vodenicu, i, dok morem jurca jedna lađa kokaina puna, i zakazuju se revolveraški obračuni kod OK korala Kotora, Srbi treba da šetaju. I, šta će Srbin tu, i šta tražimo na tim protestima. Mene interesuje samo moja, velika, srpska priča. I – The end.

Neće srpski narod u Crnoj Gori, više džabe da mlati džadama, od nemila do nedraga, dok se neki ‘duhovi’ (ideološki grašak), zavukao u čahuru – kabinet „Vijesti“, i seire, i upišaše se od smijeha.