Srpski vitezovi, braća Orelj (1974 – 1994): Rođeni i poginuli u istom danu

Piše: Dragoslav Bokan

Samo onaj ko ima blizance može da razumije tu sudbinsku, doživotnu vezanosti braće rođenog istog dana i sata.

A ovi blizanci, srpski junaci, su ne samo rođeni, već su i poginuli istog dana (29. oktobra), sata i minuta

Goran i Zoran Orelj (prezime koje asocira na rusku riječ za orla) su bili zajedno u svemu, od samog početka pa do zajedničkog im kraja. Od rođenja u Slavonskom Brodu (odakle su morali da odu, u Inđiju, protjerani od svojih sugrađana Hrvata, u trećem razredu gimnazije), preko vojnog roka u Somboru i Prištini, pa do odlaska, po komandnoj zapovijesti, u vojsku Republike Srpske Krajine (kao instruktori za korištenje minobacača) i, zatim, u Banjaluku, gdje su obučavani za mlađe oficire…

A kada je zloglasni muslimansko-bošnjački Peti korpus krenuo na ovaj ponosni srpski grad, oni su po prvi put – opet zajedno – odbili naređenje (da ne učestvuju u borbama, kao blizanci ili da se razdvoje) i otišli na svoj poslednji položaj, oči u oči sa neprijateljem i smrću.

Tog 29. oktobra 1994-te su zajedno i položili živote na oltar srpske slobode i otišli u legendu. Naša „braća Jugovići“, kosovski vitezovi sa krvavim božurom na grudima umesto ordena.

Pa da ih se sjetimo i pomolimo se za spas njihove orlovske duše!

Da nas vječno inspirišu na herojski podvig u odbrani srpstva i naše otadžbinske časti i slobode!

P. S.
Da dopunim ovu zajedničku, blizanačku biografiju dvojice Orelja.

Oni su, kao pripadnici Školskog bataljona (Studentske brigade), učestvovali u bitkama za Bihać. I, koliko znam, uhvaćeni su živi i masakrirani.

Kada su kamioni dovezli tijela pobijenih vojnika, među kojima i iskasapljene leševe Gorana i Zorana, general Rajko Balać, komandant njihove brigade, je bio najdublje pogođen. Neki pominju i da se ubio. Kažu da nije mogao da podnese taj jezivi prizor sa onim što je ostalo od mrtvih vojnika te jedinice (drugi, opet, pišu da je poginuo na borbenom zadatku). Kako god, strahota stradanja srpske Studentske brigade je pogodila u srce svakog ko ga je imao.

A ostalo je i strašno svjedočenje jednog srpskog doktora iz vojnog saniteta, kako se „prelivala krv preko crkvenog praga“ hrama u koji su prenijeti pobijeni mladići.

Toliko je bilo mrtvih, da su njihova još „svježe stradala“ tijela ispuštala krv svuda po crkvi i doslovno je natapala, kao na bojnom poprištu.

Bog da im, mučenicima, oprosti sve njihove grijehe, a nas još žive podari snagom vjere i volje da vjerno nastavimo zavjetnu borbu protiv zla i Zloga (u svim njegovim oblicima)!