Srpski zbore a srpski ne tvore

Piše: Maksim Drašković

I ovu priču moramo početi Njegošem, a svakako, to tako i treba da čini svako ko je Srbin i srpskoga roda – samokritički i opominjuće:

„Mi smo Srbi narod najnesrećni:
Svaki Srbin koji se prevjeri –
prosto vjeru što zagrli drugu,
no mu prosto ne bilo pred Bogom
što ocrni obraz pred svijetom,
te se zvati Srbinom ne hoće.
Ovo ti je Srbe iskobilo,
robovima tuđim učinilo.“

Dolazi još jedna jesen. Nažalost, ne ona prirodna i plodonosna, koja donosi izobilje zrelih i pitomih plodova za naše životne ambare, već ona grabežna, varljiva i tmurna politička i izborna jesen – jesen čemernih, prozuklih i gnjilih, po mnogo biljega ne baš blagodatnih plodova. Dolazi jesen, surova i maglovita, što neodoljivo naslućuje novo tumaranje maglama života.
Možda to i nije sumorna jesen za one druge, podivljale plodove, poodavno zalutale u magli i odlutale od svog pitomog i rodnog stabla, ali za svetosavski i njegoševski narod i srpsku Crnu Goru, to je i više od mrtve i zlorodne jeseni. (O, Bože, kako bih volio da je sve ovo samo pretjerana zabrinutost jednog istinskog i brižnog srpskog rodoljuba!)
A šta je to što tako rodoljubivo boli? Bojim se da naše pokoljenje nema čime, kao ono pokoljenje u Rakićevoj pjesmi, poreći onaj brižni vapaj „da smo nedostojni istorije naše“. Bojim se (a opet bih volio da se grdno varam) da su naši viteški preci svojim slobodarskim jurišima na bojnim poljima i svojim svijetlim grobovima, uzalud krčili put do naših slobodnih vjekova. Vjekova u kojima mi, umjesto na bojnom, svoje bojeve bijemo na političkim prljavim poljima, nažalost nedosljedno i najčešće nedostojno svojih predaka i svoga korjena.
Iskreno samokritičan, a i sam izdanak srpskoga roda, najdobronamjernije ću navesti neke od naših stranputica, koje su gorak plod naše sujete, nesloge i vlastohleplja:
U sebičnom i slijepom političkom nadgornjavanju u maloj Crnoj Gori, nekada nadmoćno srpskoj, a i u ovom našem vremenu s visokim procentom nacionalnih i naročito jezičkih Srba (kojih bi bilo mnogo više da nije neprestanog inženjeringa, a i nečinjenja naših političkih predstavnika) – niko se nije tako i toliko udaljio od svoga nacionalnoga, jezičkoga i vjerskoga bića, kao Srbi.
Nijedan narod (među kojima su nekima i kolijevka i ishodište srpsko) nije sebe više usitnio i podijelio kao srpski narod.
Niko više, u odnosu na broj, nije stvorio više stranaka, a da se pritom nijedna (ili rijetko koja) ne zove srpskim imenom – opet od Srba.
Izgleda da se mi jedini stidimo, ili od nekoga bojimo, da svoju stranku nazovemo srpskom. (Ima, doduše, jedna od zakletve – DSS- i nju jednu čerupaju vuci.) A ko se stidi svojega imena, tu čovještvu nema ni pomena.
Svi drugi to mogu, i imenom se svojim diče – jedino Srbi zaziru i bježe sami od sebe, nadijevajući sebi neka građanska i evropejska imena. Tako, recimo, postoji nekoliko stranaka s albanskim predznakom, više bošnjačkih, postoji hrvatska, romska, crnogorska… I, naravno, neka postoji. Zašto bi to kome smetalo? Ali, zašto bi kome smetalo da postoji i srpska, kao stranka državotvornog naroda u Crnoj Gori?
Umjesto toga, neko je (pa neka se vidi ko, kako i zašto) srušio i obezimenio gotovo sve do jedne (DSS) srpske stranke (riječ je naravno, da to ne bi bilo pogrešno shvaćeno,o onim strankama s direktnim srpskim imenom).
Srpske narodne stranke – odavno nema. Zašto, pročitajte u onoj neispjevanoj narodnoj pjesmi – Udar mladih lavova na stare dobre vukove.
Demokratsku srpsku stranku – jednu čistu, zdravu i rodoljubivu stranku (koja još slabašno, ali časno odolijeva, i koja je malena „za adova žvala“, a koje “ ni najesti, kamoli prejesti“ – sebično arči i gramzivo razvlači „plahi i lakomi“.
I ostale, koje su se ponosno srpskim imenom zvale, glavom nestadoše. Što u vodu potonule, što po gori rasturene – vrijeme ih razvijalo. Ako koje još i ima, u tinjanju joj „izdišu členovi“.
Niko ne spori, niti imalo sumnja, da je Nova srpska demokratija svojim bićem rodoljubivo srpska, ali svojim imenom (šta god ono značilo) ona odavno nije „nova“.
I, nema tu ni „srpskih novih“, ni „srpskih starih“, ni „srpskih listi“, već ili jesi, ili nijesi srpska stranka – i imenom, i bićem, i djelom.
Takođe, svi to jednako znamo, da i među onim strankama koje nijesu imenom srpske, ima onih koje, manje-više, ili neke čak i preovlađujuće, to svojim bićem jesu – Demokratska narodna (iako je to pomalo pleonastično)… pogotovo je, može se slobodno reći srpska, Socijalistička narodna (koja od osnivanja ima najviše Srba)… Slobodna… Ujedinjena… Prava… možda čak i ova Naprijed (iako nijesu još pokazali svoj trag)…
A ima i onih, koje se ponajviše i licemjerno, većim dijelom svog bića, oslanjaju i češu o srpske glasove – Demokrate ( ni Aleksi nije lako, čas ovako, čas onako), Evropa sad (koja je po svom ustrojstvu višenacionalna, viševjerska, ali i sabirna) i još neke, s tim što se mora naglasiti, da i u tim strankama ima onih, i to ne mali broj, što se javno i nepokolebljivo izjašnjavaju i ponašaju srpski.
I svi ovi, rečeni i nerečeni, kad god namirišu kakve izbore, stanu u red za srpske glasove,i Srbe naprečac svojataju – samo neće, ne dao Bog, srpski da se zovu.
(Kad bijaše jagma za glasove,
đe ste Srbi, braćo ponosita?
A kad bješe blago dijeliti,
ajd’ odatle, neznana delijo!) Samo ne znam dokle će Srbi da budu tako lako zavodljivi i naivni?
Znači, svi drugi mogu, i imenom i prezimenom, da imaju svoju stranku koja ih okuplja, svi drugi to i imaju, svima drugima, izgleda, to i basta – samo srpskih stranaka, ni glavom ni bradom, nema. Baš kao da samo mi nemamo pravo, ili nemamo petlju, da stvorimo jednu, makar od zakletve – srpsku sabornu stranku.
Nemojmo samo to pravdati time da tobože moramo da budemo mudri, da se politički i diplomatski moramo pritajiti da se ne bismo zamjerili NATO-u, Zapadu, Evropskoj uniji…
Istina je nešto drugo – da ima među nama jedinstva i sabornosti, svi bi nas redom, koliko god bili veliki, voljno ili nevoljno, i prihvatali i uvažavali.