Srpsko pleme – Hrvati

Autor: Dragan R. Mlađenović

Godine 1944. u vreme nacističke okupacije, pojavila se u Beogradu jedna obimom mala, ali sadržajem bogata i izuzetno zanimljiva istoriografska studija pod naslovom „Hrvati u svetlu istoriske istine“. Ovakve publikacije nemačka okupaciona vlast nije dozvoljavala,pa je zato knjiga objavljena ilegalno kao „samizdat“ i potpisana pseudonimom „Psunjski“. Svoje drugo, fototipsko izdanje, knjiga je doživela posle pola veka: objavila ju je izdavačka kuća „Nikola Pašić“ 1994. godine. Tada je otkriven identitet tajanstvenog „Psunjskog“.

„Psunjski“ je bio inženjer Veliša Raičević, rođen 1903. u vasojevićkom selu Trepča kod Andrijevice. Aprilski rat 1941. ga je zatekao u Vinkovcima. U „pet do dvanaest“ beži sa porodicom u Beograd, a novoosnovana Endehazija za njim raspisuje poternicu sa nagradom od sto tisuća zlatnih kuna (!)

Psunjski je bio uzoran pravoslavni hrišćanin i otac porodice: slavio je Krsno ime – Sabor sv. Arhangela Mihaila sa suprugom Marom, sa kojom je imao dvoje dece i dvoje unučadi. Preminuo je 1972. u Beogradu.

Evo najznačajnijih odlomaka iz knjige „Hrvati u svetlu istoriske istine“ Veliše Raičevića Psunjskog:

„Verni svome nestalnom mentalitetu Hrvati su kroz celu svoju prošlost uporedo sa razvojem situacije menjali ne samo svoje uverenje, već i narodnost, ako je to bilo potrebno. Ali nešto u čemu su ostali konsekventni, to je bolest gusarenja po tuđim istoriskim baštinama i mana naturavanja svoga nepopularnog imena. Tako se sretamo sa jednim odlomkom iz novije hrvatske istorije („Hrvatski list“ od 14.04.1939), gde se ovo priznanje izražava u rečenici: `Došavši Hu-ru-vathi zajedno sa Hunima u Evropu, zavladali su nad slavenskim starosjediocima, s kojima su se slili u jedan organizam, kojemu su dali svoje ime iako su bili u manjini.` Hrvati, dakle, po ovom svome priznanju dolaze u slavensko starosedelaštvo, koje je dakako moglo biti samo srpsko, pošto se za druge Slavene u ovom prostoru ne zna, i donose sobom svoje ime sa kojim se to slavensko starosedelaštvo stolećima sukobljuje. Svoje neslavensko poreklo uostalom ne krije ni u praskozorju pritajenog ustaštva prvi hrvatski ministar inostranih poslova dr Mladen Lorković, koji u knjizi `Narod i zemlja Hrvata` na strani 34 kaže: `Čitava stara hrvatska povijest shvatljiva je samo uz pretpostavku da su vladajući Hrvati bili neslavenska naslaga, koja je prekrila i organizovala slavenske mase`.“ (…)

Slavonski istoričar Matija Katančić (1750-1825), iako rimokatolički sveštenik, ne smatra sve stanovnike rimokatoličke vere na teritoriji koja je 1941. godine prozvana `Nezavisna država Hrvatska`, Hrvatima. Naprotiv, on smatra da su Dalmatinci, Bosanci i Slavonci iste etničke strukture kao i Srbi, i da se ovi u mnogome etnički razlikuju od pravih Hrvata, a da je hrvatsko ime ovim krajevima jedino austrougarskim prisustvom nametnuto, mada se ovi narodi nisu nikada tako osećali. Govoreći o čistoti jezika, Katančić kaže: `Ali se bosansko-dalmatinsko i srpsko narečje odlikuje čistoćom i elegancijom`. O naturanju hrvatskog imena Katančić piše: `Uvjerićeš se najzad, da se hrvatsko ime u Dalmaciji, Bosni i Srbiji naročito propagiralo, ali se ilirski narodi ovim imenom nikad nijesu nazivali`. Stoga, kad govorimo o Hrvatima, imamo pred očima one Hrvate u uskoj Hrvatskoj, odakle su vekovima pokušavali da nature svoje ime bosanskim, slavonskim i dalmatinskim, pa čak i Srbima u Srbiji.

Hrvati, onakvi kakve ih opisuje Matija Katančić, koji nisu istog etničkog obeležja sa Dalmatincima, Bosancima, Slavoncima i Srbima, doselili su se po Pavlu Riteru Vitezoviću (1652-1713) u Hrvatsku 646 godina posle Hrista. Ovde su, kažu, svojom sposobnošću državne organizacije (kojom se, kako nam je poznato, nisu odlikovali niti su je imali), zavladali starosedeocima Slavenima, da ne bi morali spomenuti ime Srba, kojima su iako brojno daleko manji, ipak uspeli tobože naturiti svoje ime. Ovde pada u oči `zaborav` sa kojim se neprestano susrećemo kroz svu hrvatsku istoriju. Tako hrvatski istoriski šovinizam i ovde zaboravlja priznati da su se u tome poslu potpuno etnički i jezično pretopili u Srbe, te ih Delimilova hronika pisana pre 650 godina, objavljena čak i u poznatom zagrebačkom `Vijencu` iz 1891. godine rečenicom: `U srpskom narodu imade zemlja koja se zove Hrvatska` – smatra Srbima. Tako je, dakle, pisao češki istraživač još u 13. veku i smatrao da su SRBI NAROD, A HRVATI PLEME“.