Šta bi o potonjoj Rezoluciji UN rekao moj striko Miloš Stevanov

Piše: Jovan Lakićević

U nekim važnim, da ne kažem prelomnim trenucima savremene istorije, a baš ih se nagomilalo(!), imao sam običaj da pomislim: Hvalim te Bože, šta bi danas moj striko Miloš Stevanov, tim povodom rekao?

Riječ o čovjeku, seljaku i ratniku iz davnih vremena, od Bregalnice, do Glasinca i Mojkovca, pa potom Soluna i Verdena… O predsjedniku Donjomoračke opštine uoči minulog Velikog rata, koji se dopisivao sa moračkim španskim dobrovoljcima, Mijatom Maškovićem i Mojsijom Stefanovićem , komunističkim zanesenjacima, a pjesnicima ( to, čini se, ide jedno uz drugpo). Moj brat i dragi kolega, Budo Simonović, napravio je o njima vjeran istorijski zapis u knjizi „Mijat i Mojsije“.

Oni nijesu stigli da pri povratku u otanjbinu, poput Koče i drugih, u Francuskoj sa Hitlerovim nacistima potpišu ugovor o saradnji sa ABVERom, Poginuli su na španskom ratištu!

Pominjao sam mog bliskog rođaka i prvog komšiju u Moračkim Barama, strika Miloša u nekoliko epizoda na Portalu. Jedna od njih svjedoči da je u trodnevnoj, istorijski bespeimjernoj Mojkovačkoj bici,kao pripadnik Regrutskog bataljona, ubio 19 Švaba. Ali je dodao: „Samo me pretekao Tomo Pujov Medenica – on je ubio, u borbi prsa u prsa, bajonetom i kundakom, a tek ponekim metkom, kao i ja – 21 og!“

Od strika Miloša sam, negdje uoči njegovog upokojenja čuo i jednu kratku, a za mene važnu priču o mom ocu Milutinu – Jagu. Kada je u toku Trinaestojulskog ustanka, Barska četa s Barutane krenula na juriš u oslobođenje Kolašina, Miloš je kao iskusan i, uz moj dodatak, nesumnjivo hrabar ratnik, isprednjačio. Kada se na ckladu, nadomak Gimnazije okrenuo da vidi dokle mu je stigla četa, pa potom pogledao na zgradu Gimnazije u kojoj je bila komanda Italijanskog bataljona, reče mi da se, baš tako, zabezeknuo:

„Vidio sam dijete moje, tvoga oca Jaga gdje ulijeće na vrata Gimnazije! Nijesam stigao ni da se prekrstim, a talijanska zastava na krovu bila je u njegovim rukama. Bacio je s krova na ledinu! Tek će, više minuta kasnije Italijanski bataljon istaći – bijelu zastavu.

U toku tzv narodno oslobodilačkog, a prije svega bratoubilačkog rata, a posebno poslije formiranja „pasjeg groblja“ u Lugu, Miloš se nije opredjeljivao ni za jednu stranu! Samo mi je jednom rekao da se žestoko pokajao što nije slijedio primjer komandanta Regrutskog bataljona sa Mojkovca, pukovnika Radovana Radovića, koji će u Beranama, suočen sa strašnim posljedicama naručenog bratoubilačkog rata, prije nego što će uzeti karabin u ruke, ostavio kratku poruku: „Bolja me ruka od moje neće ubiti!“

Miloš mi tada reče da sve do poslije Velikog rata o tome nije imao pojma!

To je onaj isti striko Miloš, koji mi je tada kao grešnom đetetu, negdje 52, kada se zbog tih riječi išlo direktno u Petrovu rupu na Otoku šapnuo na uvo distih:
„Sa Istoka Sunce grije,
Nema spasa bez Rusije!“

Tada, naravno nijesam imao pojma šta ti stihovi znače, ali ih decenijama nosim u pamćenju i danas ih s ponosom ponavljam!

Eto, takvog strika Miloša, o kome sam, ne kao gimnazijalac, nego kao osnovac, sanjao da ću napisati roman, pitao sam: šta misli o Rezoluciji o Srebrenici. Dakle, prije inicijative Inforsa o poništenju ovog besramnog, lažljivog i podvaldžijskog akta Skupštine, pokojnih nam Razjedinjenih nacija.

Reći ću vam šta mi je, u povjerenju, striko Miloš, ko nekad šapnuo, da oprostite: „Pi*aj im se u Rezoluciju!“