Šta gledam, šta sanjam i šta nam se događa…
1 min read
o. Darko Ristov Đogo
Piše: Darko Đogo
Tražeći da razumijem ono što sam doživio, a tada mi je izmicalo razumijevanju, često se, umno odmarajući a emotivno potpuno trošeći, okrećem dokumentarnom video materijalu koji nam je danas dostupan na elektronskoj mreži. Naročito se vraćam u devedesete: u njima ne tražim samo sate koje je otac proveo dok smo ga mi čekali. Tražim ljude kojih se sjećam iz poznatosti, lica moga djetinjstva. Tražim brkove Mome Bulatovića – čovjeka, koliko se dalo vidjeti, toliko nalik na moga ujaka, takođe Moma, Dragaša. Tražim da bićem razumijem, da u televizijskom teatru doživim, ono što sam proživio, da spoznam bar dio korijena onoga što sanjam i što nam se događa. U cijeloj Otadžbini. Naročito u Crnoj Gori (Srbija i Srpska su bile nešto prisutnije u tv materijalima i tada i danas).
Lutajući tako lavirintima ju-tjub kosmosa, nailazim na seriju intervjua sa Slavkom Perovićem. Da, onim Slavkom Perovićem. Godina je, ako se ne varam, 1991. Slavko Perović više liči na „Guzu“ iz Boljeg života koga je maestralno igrao sada već pokojni Boris Komnenić. Relativno mlad i blaziran čovjek pravilne dikcije srpskog jezika (bez napadnih lokalizama niti u naglasku, niti u leksici), intelektualnog izgleda i relativno staloženog političkog stila. Trudi se da svojim argumentima podari racionalan izgled, ako ne i strukturu. Ističe da mu je po majci predak i prota Savo Nakićenović – čuveni pravoslavni (on i tada ne može da izusti „srpski“) „pop“ i pisac. Po svemu: zanimljiv i staložen čovjek. Njegovi argumenti za nezavisnost Crne Gore su dominantno (kvazi)racionalni: ekonomska predanost preduzetništvu i kapitalizmu, ekološka država. Sve na fonu naivne društvene eshatologije devedesetih kojom se komunistička srednja klasa samoprojektovala u kapitalističku buržoaziju. No najzanimljiviji njegov odgovor je onaj koji se tiče crnogorske posebnosti, kako je on vidi. Na pitanje novinar, mladi Perović odgovara da je crnogorska posebnost stvar jednog posebnog doživljaja stvarnosti (možda najuspješniji izraz koji bih mogao upotrijebiti ovdje jeste onaj A. Tutuša: u pitanju je svojevrstan „regionalni habitus“). „Kao što je nekoga formirala šljiva i ravnica i Sava i Dunav, mene je krš, planine, Crnojevići, Petrovići. Jednostavno: mi nismo istog mentaliteta, nismo isti svijet“ – parafraziram, mislim, prilično tačno.
I sve zvuči onako kako danas ponekad zvuče moji prijatelji, ponekad čak i Srbi iz Crne Gore, Hercegovine i Krajine. Pejzaž našeg kraja ontologizovan kao mezafizička različitost. Kao uzvišenost duha i misli. Uzvišenost, kao i u Perovićevom slučaju, toliko različita od stvarnosti naših krajeva: toliko daleka od želje toliko nas, 100 kilometara od Durmitora da iz Cetinja odemo na Vračar, iz Kalinovika u Istočno Sarajevo, iz Andrijevice u Novi Sad. Taj mentalni pejzaž od koga neprekidno bježimo i kome se samo vikendima i odmorima vraćamo, da u njemu nađemo bijeg od stvarnosti, jednog uzvišenijeg a nikada bivalog sebe. Taj mentalni pejzaž – željeni kraj i uzrok naše inteligencije, a još više: naš nostalgični san i prauzrok naše ničim opravdane gordosti.
Taj obožavani kamenjar koji, kada nas opjani, ne da nam da vidimo, u svom zavičajnom ludilu, da je za svaki pedalj Bežanijske Kose ginulo čitavo selo u Šumadiji, kamenjar koji, pomiješan sa našim ličnim neuspjesima i projekcijama, u nama stvara od Srbina – užarenog Srbina. Od užarenog Srbina – zelenaša. Od zelenaša – Duknjanina. Od mentalne geografije, od idolatrije regionalnog habitusa- uvijek onog „svog“ – bezdušnog prezirača svih regionalnih habitusa. Upravo zato – zato što se i sam sa sobom borim, sa manjkavostima Hercegovine i Crne Gore, sa našom manijakalnom gorodnošću – ne mogu sebe više nikada da doživim samo u jednom regionalnom habitusu. Moji su i Nemanjići i Kotromanići i Balšići (evo, dok ovo pišem, čitam im sjajne povelje: znamo li da, osim što sebe pišu kao Srbe, svi oni započinju svaki svoj posao prizivom „Velemožne sile Presvetoga Duha…“?) Moji: i Jankovi junaci na Mojkovcu i Stepini i Mišićevi na Kolubari i Kajmakčalanu. Moji i šljiva i čempres, i Crnojevići i Petrovići i Karađorđevići i Obrenovići. Čiji li su Dučić i Šantić, Andrić i Selimović? Koji li je njihov regionalni habitus? Nismo li – upravo kada smo bivali najbolji – bivali svesrpski, pa time i kosmički ljudi? Nismo li sve greške u politici i identitetu učinili upravo ne razumijevajući cjelokupno Srpstva, zaboravivši sve rane roda i Otadžbine?
Pišem. A pred oči mi opet izlazi prva uspomena na Cetinje. Mogla je biti upravo ta 1991. Parkirali smo „jugića“, obišli grad, srećni što smo došli tamo gdje su (bili) naši. Kada sam, petnaest godina poslije šetao tim istim gradom, 2006, pričao mi je o. Kozma, Čeh, da njemu i Pajsiju Makedoncu redovno psuju srpsku majku.
Jer možda je Slavko Perović u tom intervjuu djelovao kao dobronamjerni „Guza“ i racionalni objasnitelj jedne regionalne posebnosti, ali već tada je znao da ispod onog blaziranog i reprezentativnog kriju se tamni vilajeti ljudske duše. U Dinarcu, možda i najkraći putevi kojima srpska gordnost postaje dukljanska agresija, kolektivno ograničenje – postaje identitet, pizma – (kvazi)načelo.
Sanjam tako, ponekad, Cetinje. Sanjam ga kao Sarajevo.
Dovoljno je da njime prođem. Toliko tražim. Jer, kao taj koji sam – Srbin i sveštenik – ja u oba ova grada tražim moje upokojene, koji su mi nekada bili zajednički sa ovom „rajom“ i „bogovima“, sa, u svojim očima, najboljima ljudima na svijetu koji problem imaju samo sa onim ko jesam. Možda je još jedino dopustivo da njima, osim u snovima, prođem u anonimnosti, u sveopštoj turističkoj sakrivenosti ili u poluidentitetu kojim ću sebe ubijediti da nisam odustao od sebe a njih da sam bar malo i nekako njihov. U onom „regionalnom habitusu“ koji se već odavno otrgao i postao i razlog i način da svi izvan njega dožive kao stranci i tuđini.
Možda da prestanem da sanjam.
Ništa samosvojno nemate u Crnoj Gori, vi novocrnogorski građanijaneri, osim smješe jezuitskog, Brozovog i Milovog nasljeđa, zasoljenog nerazumom rasrbljenih „pravoslavaca“ Crne Gore.Sve ostalo u Crnoj Gori neotuđivo pripada svetosavskom Srpstvu, našim Muslimanima i Albancima.
Koji Gojko? Kome se obraćaš?
Bravo oce Gojko. Pogodili ste sustinu na vas kulturan i intelektualan nacin. Dok se svi narodi u svijetu trude i zele da su dio velikih naroda i da ih je sto vise kako brojcano tako i duhovno, mi Srbi iz Crne Gore smo jedini narod na svijetu koji zeli da se odvoji od svoga stabla, prekine sve veze sa svojim korjenima i postane neki novi i poseban narod. Umjesto da smo dio naroda kojih je preko 12 miliona u svijetu, mi zelimo da sebe svedemo na niti 300 000 dusa koloko ima jedan omanji gradi. To se i moze razumjeti kada to cine ovi novoizmisljeni narodi iz bivse Jugoslavije, koji sada stvaraju svoje lazne nacije jezike i istoriju, ali potpuno je nelogicno da to cini dio jednog starog i slavnoga naroda sa velikom istorijom i kulturom.
Na glavu ste nam se popeli svojom demonskom nacional-crnogorskom gordošću, vi rasrbljeni „pravoslavci“ Crne Gore.Milije vam je zemaljsko velikocrnogorsko carstvo od svega na svijetu.
Obrati se beogradskom dvoru za to. I sad i onda.
A kad prizna da smo kroz istoriju vazda bili iskra slobode Srbinove sve će bit zaboravljeno. Znači nikad. Ipak naša je ruka pružena.
Za početak parirajte na četiri krvoprolića u naslovu, imajući u vidu hronologiju, lokacije i značaj.
Remetite prorodni poredak. Niko ne spori primat Beograda u svemu ostalom.
Litije nadam se ne treba navoditi kao ključni stub odbrane crkvenog nasljeđa i na KiM.
Velbužd, Marica, Kosovo, prije nego što je CG ikad spomenuta. Ako je uopšte moguće odvojiti srpske žrtve jedne od srpskih drugih. Jasenovac od Šumarica, Cer od Majkovca što kaže autor.
Štlj to treba da nam se prizna od drugih Srba a da se nije priznalo? Rijetko ko se odnosio ka našim gordim kazivanjima kao drugi Srbi. (Da ostavimo po strani koliko je normalno citirati ljude koji su pucali u svoju braću i učestvovali u fašističkom pohodu na Rim). Nije se BG nikad odvojio od nas već je separatizam, dukljanski i zelenaški, vazda počinjao odavde, makar svi od reda, od Patrijarha do kralja u Beogradu, bili Crnogorci.
Tako da se manite tih fazona o ispruženoj ruci i sl. Sve to isto pričaju i ovi na CT koje spominje sočinitelj, vole oni svakoga, ali da im se prizna da su bogovi, da su oni bili slobodni,a Srbi tursko roblje. Pustite se toga.
Taj antipravoslavni i propapistički dukljanski, zećanski separatizam sa svojim duhom samožive gordosti zlokobno i neprestano djeluje na ovim srpskim prostorima kao konstanta još od vremena Svetoga Save – preko filopapiste Vukana. pa u vreme kralja Milutina, kada upravo zećanska vlastela (u sprezi sa Latinima) podstiče Stefana Dečanskog na pobunu protiv oca, a potom i mladog kralja Dušana protiv Stefana Dečanskog, itd.itd. To je prokletstvo nesmirenosti i sujete ratničkog duha, koji je u pojedinim razdobljima, poprimao i izrazito razbojnički karakter, duha neprebraženog iznutra zavjetnim duhom naših svetonemanjićkih roditelja u Hristu koji je tokom posljednjih 70 godina sebe i svoju državnost počeo da žalosno obogotvorava.
Sve je to plod svesrpskog zavjetnog svetosavskog i kosovskog duha, koji se u jednoj eposi ispolji jače ovdje, u drugoj ondje, i sve te pobjede i podvizi su svesrpska integrativna sila a nijesu razlog za cijepanje srpskog narodnog i državnog bića, preuznošenje nad braćom i zatvaranje u granice koje su nam odredili u 1978. i 1945. Nemac sa rimskim papom i bezbožni Broz.
I Martinići.
U centar Oče Đogo!
Naravno da postoje razlike između Crnogoraca i ostalih Srba i ne trudite se da ih izbrišete.
Nijesmo najbolji ali smo drukčiji i imamo pravo na svoj doprinos Srpstvu.
Najveći antisrpski grad je Beograd.
To nije što se gaji u CG nije posebnost već separatizam i otpadništvo. Posebnost je kad se svojom različitošćiću doprinosi zajednici, a ovdje se odmah udaraju tarabe i pravi distanca prema ostatku srpskog naroda čim nam više ne trebaju.
Vi ih pravite jer stalno vrijeđate Crnogorce.
Znam da boli što ste bježali od mobilizacije 1991. godine i što vam je lakše bilo da 1991. godine kamijenjem idete na skupštinu no na front, ali to je vaš problem.
Mrs ustaso milogorska. Nijesi ti vidio ni C od Crnogorca
Na glavu ste nam se popeli svojom demonskom nacional-crnogorskom gordošću, vi rasrbljeni „pravoslavci“ Crne Gore.Milije vam je zemaljsko velikocrnogorsko carstvo od svega na svijetu.
Zašto vas onda ima više u Beogradu i diljem Srbije, nego u Crnoj gori, ako ne možete bez „krša“.
Sve dok nam Srpstvo ne bude jednolični kulturni obrazac, a naduprot tome bude paravan za egoističnu, satansku podeljenost po regionalnoj nadmoćnosti, nema nam leka. Ja, Vojvođanin, sanjam svoje Skoplje!
Bravo…Bravo . Bravo…
Ljudino ne prestaj da sanjaš…jer, zar nije da je“ san o sreći više nego sreća“…..!!!
Bog ti se radovao…..
Adimite smeta ti ime Jovan Dočić…..aaa…kakvi ste vi bolesni umovi, to tice ne bi opjevale…
Imaju i Hrvati još veću geografsku raznolikost nego mi Srbi, a tek o jetičkoj da ne govorimo, pa nemaju ni blizu ovakve podjele kao mi. Takođe, podjela na dinarske Srbe sa jedne strane i sve ostale sa druge nije u skladu sa stvarnošću, pošto krajiški, bosanski i hercegovačkii Srbi niko ne dovodi u pitanje svoje srpstvo, jedini koji to čine su crnogorski Srbi. Izvor podjela nije u menralitetskim i jezičkim razlikama već u državnosti Crne Gore, a državnost Crne Gore izvire iz srpske crkve i Cetinjske mitropolije. Koliko god je Cetinjska mitropolija zaslužna za očuvanje duha slobode, vjere i državnosti srpskog naroda, toliko je u modernom vremenu postala kočnica u njegovom objedinjavanje, pa je zato moguće da Hrvati bez ikakvogh problema i otpora integrišu ekonomski moćnu i bogatu Dubrovačku republiku koja je imala viševjekovnu nezavisnost, a mi Srbi se mučimo sa krševitom i siromašnom Crnom Gorom. Kad nekom narodu crkva isporuči vlast direktno od Boga, onda taj narod počne vjerovati da je zaseban, bolji i drugačiji i od svih svojih srodnika i raste u beskonačnz sujetu. Crnogorsko srpsko pitanje je Gordijev čvor koji jedino SPC može da razmrsi pošto ga je SPC i zamrsila, a što smo vidjeli na proteklim izborima u Nikšića kad SPC u CG daje podršku jednoj strani a SPC u Beogradu drugoj.
Sve je tacno sa srpske tacke gledista. Zato i zelite da ukinete drzavu Crnu Goru. To nece proci.
Neće proći vaša krađa izvorno srpskog nasljeđa i pretvaranja u crnogorsko,to neće proći!
Nasljedje na teritoriji Crne Gore pripada gradjanima Crne Gore bez obzira kako.se izjasnjavali. Crna Gora mora biti gradjanska.drzava ili je nece biti.