Šta kaže Crkva?

Piše: Ivan Bulatović

U poslednje vrijeme se često može čuti pitanje o tome šta Crkva misli o određenom društvenom ili političkom pitanju. Dakle, ne samo o vjerskim ili etičkim dilemama, nego i o širem krugu pitanja koja zalaze u zonu sudbinskog kretanja naroda.

Mudri ljudi su diskusiju na bilo koju temu započinjali definisanjem pojmova. Pa ako raspravljamo o stavu Crkve, treba da krenemo od toga šta pojam Crkva u datom kontekstu znači.

Po riječima bogomudrog oca Justina Ćelijskog „Gospod Hristos je načinio jednu Crkvu od anđela i ljudi“, što upućuje na to da je Crkva nebozemna realnost u kojoj učestvuju, osim nas koji smo u vremenu, i njeni članovi koji su u vječnosti, a prije svega sam Hristos, koji je ne samo tajanstvena glava Crkve (Ef. 4, 15), nego je živo prisutan među nama dejstvom Duha Svetoga. U svjetlosti ovih duhovnih činjenica treba razmatrati gornje pitanje. Crkva je, dakle blagodatna zajednica sa Bogom u kojoj je svaki član njen podjednako važan dio. Nije Crkva ni patrijarh ni vladika. Oni su dio Crkve kao i mi, samo sa drugačijom službom u njoj. Time je jasno definisana i naša odgovornost kao ljudi hrišćanskog zavjeta. Sa ovih polaznih osnova treba da razmatramo ulogu u Crkve u pitanjima važnim za društvo i za narod.

Samo onaj ko doživljava Crkvu kao kakvu političku partiju može postaviti pitanje šta to Crkva kaže, nesvjestan da je glas Crkve, glas svih njenih članova, koji ispovijedaju jednim ustima i jednim srcem. Upirati prstom u pojedinca kao da je on Crkva, nije u skladu sa onim što Crkva jeste i čime živi. Zamjenjivati saborni stav Crkve mišljenjem pojedinca osobenost je ćorsokaka u koje su upale pojedine hrišćanske zajednice na Zapadu. Prozivati bilo koga u Crkvi da iznese stav za ono što ja već znam i zašto sam i ja odgovoran, drsko je i nedolično za hrišćanina.

Tim povodom mi prvo na pamet pada slučaj pokušaja Dedejićevih raskolnika da otmu crkvu u selu Đinovići. To je bilo još 2005. godine. Tada je crkvu branio mještanin Petar Adžić. Samo on sa svoja dva sina. Tom prilikom je rekao sledeće: „Pravo da kažem, ja nikada nijesam imao volju da zovem nekoga u pomoć. To sam naslijedio i od predaka. Imam dva sina, Zorana i Aleksandra, odrasla, oženjena. Nastojali smo, ja i žena mi Olga, da ih vaspitavamo u duhu poštenja. Rekao sam im da ćemo mi da branimo crkvu od toga raspopa, bez obzira oće li ko drugi.“ Iako je kasnije zbog odbrane crkve bio zatvaran, Petar Adžić je odbranio crkvu i u nju raspop nije ušao. Je li se Petar Adžić pitao: „Šta kaže Crkva? Koji je stav Crkve o tome?“ Nije, jer je znao da je on u tom trenutku Crkva i da je svako od nas odgovoran pred Bogom za sebe i za zajednicu, pogotovo kad je u pitanju odbrana naroda, identiteta i bića njegovog.

Jesu li se iguman Pajsije i đakon Avakum pitali šta je stav Crkve kada su odlučili da se pridruže Hadži-Prodanovoj buni? Jesu li tražili od mitropolita beogradskog da se izjasni ili su znali šta im je činiti, kao njeni članovi i odgovorni Srbi? Kada su pop Milo i pop Luka Jovovići četovali protiv Turaka nisu tražili da nešto kaže Crkva, nego su preuzeli odgovornost za nju kao dio njen i za dobro narodno. Kada je pop Luka Lazarević digao narod Šabačke nahije na ustanak protiv Turaka, nije čekao da ode po mišljenje mitropolitu u Beograd, nego je hrabro preuzeo odgovornost. I koliko ima ovakvih primjera u našoj istoriji obilježenoj njegoševskom borbom neprestanom.

Šta, dakle, kaže Crkva? Crkva ima um Hristov (I Kor. 2, 16) i njegovim ustima govori. A Hristos kaže: „Od ove ljubavi niko nema veće nego da ko život svoj položi za bližnje svoje“ (Jov. 15, 13). Pametnome dosta i dovoljan orijentir za postupanje u pitanjima vitalnim za naš narod u ovom kao i u svakom vremenu.

Teška vremena živimo, vremena strane okupacije i ugnjetavanja u kojima „strah životu kalja obraz često“ i u kojima „nema ni kneza, ni proroka, ni vođe“ (Dan. gl. 3), vremena kad nije svako spreman da istupi, a u takvoj atmosferi nekad nije ni uputno da neki naši prvaci istupe, posebno ako znamo šta nam je činiti.

Zato se upravljajmo prema našoj hrišćanskoj savjesti, ne očekujući da nam drugi rešava naše narodne probleme, niti čekajući da dobijemo mišljenje i stav sa više instance. Kao Srbi svjesni nasleđa svojih predaka, svi odlično znamo kako treba djelati. Samo je pitanje da li imamo hrabrosti i ljudskosti da u skladu sa tim postupamo.