Šta nam to godine odnose i donose?

Piše: Dragana B. Mijušković

Na kraju svake godine pitamo se šta će nam to Nova donijeti? Onda tokom prvih dana te iste Nove još nas drži nada da nam donosi Ono dugo željeno.

Prođe prvi mjesec, prođe i drugi pa tako i vidimo da nam možda nije donijela Ono, ali da nam je i te kako dosta toga odnijela. Onda se protivimo, negodujemo, ali kao smrtna bića ne možemo ništa da joj učinimo, da joj to isto oduzeto otmemo i vratimo cjelovito, tamo gdje je i dalje prazno mjesto ostalo.

Na kraju ove godine stihovi dvije pjesme kao da mi obilježavaju decembarske „čarolije“. I dok stihovi tih pjesama uz ko sam odrastala ja i generacije sa kraja 80-tih i početkom 90-tih, (još uvijek miris čaja i krofni širi se prostorijama vrtića Lastavica), sada ih sve češće slušam.

Bajagine „Godine prolaze nervoznim korakom, godine prolaze Mi stojimo, jesmo li sretni?“
Da, jesmo li sretni ili samo malo pametni godine će to znati? Dok na to u mojoj glavi Freddie Mercury odgovara „Show must go on“!

Možda naivno ovo povezivanje, ali zar se sva naša drama i ne nalazi u ovako običnim pitanjima, baš tu se odigrava drama zvana život. Na kraju nam ostane da se pomirimo sa svim tim što su nam godine odnijele; naše mlade godine, ljubavi, zdravlje, voljene osobe ….

Ali godine odnose i bol. Da. One odnose i bol i razočarenje, jer svakim krajem decembra nada i vjera (a po malo i ljubav) miješaju se sa tim oduzetim stvarima na koje smo mislili da imamo pravo.

Nemamo mi pravo na to. Pravo koje svakako imamo jeste da budemo tu i da ne damo bolu da nam uzme još koju godinu. Pa šta iako u toj godini nijeste diplomirali, zatrudnili, postali CEO, who cares… Ima još godina za čestitanje te diplome, ima još godina kada će vas plač djeteta trzati iz tek REM faze, ima još godina da uzdignuto dođete na godišnjicu mature kao CEO i imate još godina da dosanjate sve nedosanjano i oduzeto. Samo život, to čuvajte tokom svih godina, on se sada sanja, ne u januaru, ne ljeti, ne juče već danas!

Eto, i da imam tu priliku da upoznam tog čikicu od koga je zapadna konzumerska kultura napravila sveca zaista ne znam šta bih ga pitala. Možda kako onako bucmast prolazi kroz sve dimnjake i ostaje u formi?

Taj čikica ne postoji, ali postoji nada i vjera u Tvorca našeg da će on svima po zaslugama, (jer samo smo ljudi) donijeti ono što čini suštinu naših bića i odnijeti samo ono što nam pravi duboke podrume u duši.

P.S. Srećna vam Nova godina i pustite godine nek čine svoje, na kraju krajeva tako se i pravi istorija.